Sigmund Frojd je umro 23. septembra 1939. godine u Londonu u 83. godini, uz primljenu smrtonosnu dozu morfijuma koju mu je, na njegov sopstveni zahtjev, dao njegov prijatelj i ljekar Maks Šur.
Frojd je godinama bolovao od raka usne šupljine i vilice, čiji je primarni uzrok bilo dugogodišnje i prekomjerno pušenje cigara (pušio je i do 20 cigareta dnevno).
Filozof je otkrio leziju na nepcu 1923. godine, nakon čega je prošao kroz više od 30 operacija i trpio nesnosne bolove punih 16 godina.
Izbjegavši pred nacistima iz Beča 1938. godine, Frojd se skrasio u Londonu. Međutim, do septembra 1939. godine bolest je uzela maha, izazvavši nekrozu i neizdrživ bol, ali njegova posljednja želja bila je dostojanstvena smrt.
U „Autobiografiji“ objavljenoj 1924/1935. godine opisao je tu svoju želju poslije jedne šetnje s Vilijamom Džejmsom, američkim psihologom i filozofom, ovako:
„… Nikada neću zaboraviti kada je jednom, dok smo zajedno šetali, Vilijam Džejms, iznenada zastao, pružio mi svoju tašnu i zamolio me da pođem unaprijed, on će me već stići, čim prođe napad angine pectoris koji tek što ga nije zadesio. Godinu dana kasnije srce ga je definitivno izdalo, a ja sam od tada uvijek priželjkivao da i ja ispoljim takvu neustrašivost kada mi se bude približavao kraj života.“
Početkom septembra 1939. godine Frojd provodi vrijeme u slušanju radija. Zabrinut zbog mogućnosti da će svakog trenutka da izbije rat svjetskih razmjera, odgovara na upite takve vrste da će to biti njegov posljednji rat. Nikad nije saznao kakvu su sudbinu nacisti namijenili njegovim četirima sestrama, ubijenim u koncentracionim logorima.
Iz biblioteke uzima da čita „Šagrinsku kožu“ Onorea de Balzaka, uz komentar: „Baš mi je to potrebno“, kaže on, „ta knjiga govori o skvrčavanju i smrti od iznemoglosti.“
Ubrzo više nije mogao da čita, niti pak da uzima hranu preko usta. Bol koji je doživljavao postao je nepodnošljiv zbog nekroze koja je zahvatila vilicu i nepce. Frojdu je posebno teško padalo što se iz njegovih usta zahvaćenih rakom širio neprijatan zadah i pored toga što je oko sebe uvijek imao zaštitnu tkaninu. To nije pomagalo, i njegov omiljeni i voljeni pas izbjegavao je da bude u njegovoj blizini odlazeći i sklanjajući se u najudaljeniji ugao radne sobe.
Procenivši svoju životnu situaciju kao vrlo ozbiljnu, Frojd 21. septembra 1939. godine poziva Maks Šura, svog ličnog ljekara, uzima ga za ruku i mirnim glasom mu saopštava: „Dragi moj Šur, sigurno se sjećate našeg ranijeg razgovora kada ste mi obećali da me nećete napustiti kad nastupi moj čas. Sada je sve samo mučenje i to više nema smisla. Razgovarajte sa Anom, ako ona misli da je to ispravno, onda da završimo s tim.“
Šur mu je odgovorio da nije zaboravio svoje obećanje.
„Hvala vam“, rekao je Frojd ispustivši uzdah olakšanja, zadržavajući Šurovu ruku u svojoj.
Upitana za mišljenje, Ana želi da odloži neizbježan trenutak, ali na insistiranje Šura ipak prihvata njegovu odluku. Dva dana kasnije, 23. septembra 1939, kada je Frojd imao 82 godine, kada su ponovo nastupili žestoki bolovi, Šur mu je potkožno ubrizgao dva centigrama morfijuma. Umiren, Frojd je utonuo u spokojan san. S njegovog lica nestao je izraz bola i patnje.
„Dvanaest časova kasnije ponovio sam istu dozu, Frojd je očigledno bio toliko iscrpeo i posljednje svoje snage da se iz kome u koju je pao više nije probudio“, kaže Šur.
U vezi s Frojdovim posljednjim danima, odlukom da prekine turoban život u bolu i patnji, uz saradnju svoje kćeri Ane i ličnog ljekara Maksa Šura, Mišel de M’Izan, francuski psihoanalitičar ostavio je prelijepu zabilješku:
„Na samom kraju života Frojd nam je ponovo nešto poklonio – obrazac koji nam otkriva kako može da umre posvećen i moderan čovjek koji u trenutku umiranja raspolaže samo onim što je sam stekao. S druge strane, ta slika ima toliko veću vrijednost primjera, jer odudara od slike koju je Frojd pružao o sebi u toku velikog dijela svog života, gotovo do početka starosti.“
Komentari (0)