Njihov jezik nema nikakvih veza sa susjednim indoarijskim ili turkijskim grupama, a i porijeklo im je obavijeno velom tajni. No, ono što već decenijama intrigira svijet, iako mnogi smatraju da stvarni dokazi za takve tvrdnje ne postoje, jeste – njihova dugovječnost.

Sve je počelo 1948. godine, kada je ugledni američki publicista Džerom Irvin Rodejl objavio knjigu u kojoj je otkrio da "negdje u nepristupačnim predjelima centralne Azije živi narod Hunza, čija je dugovječnost poznata cijelom kontinentu". Često ih je pominjao i u svom časopisu "Prevencija", navodeći ih kao svijetli primjer zdravog života. "Konzumiraju samo organsku hranu, suve kajsije i bademe, žive na svježem vazduhu i vježbaju", pisao je.

Istraživači koji su krenuli njegovim stopama kako bi se bolje upoznali sa tom neobičnom kulturom isticali su da su mir, harmonija i manja izloženost stresu takođe blisko povezani sa životnim vijekom, dužim od prosjeka u zapadnim zemljama. Neki su, navodno, proslavili i 140. rođendan prije nego što su napustili ovaj svijet. U čemu je tajna?

Ko su? Odakle su došli?

Istoričari vjeruju da su Hunze starosjedioci Indijskog potkontinenta, koji su dvije hiljade godina prije nove ere potisnuti u sjevernije predjele, gdje su početkom 13. vijeka osnovali nezavisno kraljevstvo Burušo. Tu su i ostali, u oblasti Gilgit-Baltistan, gdje ćete ih i danas pronaći.

Njihovi vladari tvrdili su da su potomci vojnika Aleksandra Velikog, koji je, po osvajanju Persijskog carstva, stigao i do tog dijela svijeta. Bili su previše iscrpljeni da bi ga pratili u povratku kući, pa su odlučili da ostanu, neki na Karakorumu, drugi u podnožju susjednih Himalaja. U nasljeđe su im ostavili strogu disciplinu, a narod se tako i odnosio prema životu, asketski i vojnički.

"Svjetlije su puti od svih susjednih nacija, a njihov jezik (burušaski) sličniji je baskijskom nego bilo kom drugom koji ih okružuje". Mnogi putnici i naučnici koji su proveli vrijeme među njima kažu da su zaista sličniji Evropljanima nego drugim azijskim nacijama.

Posjetioce u svakom slučaju intrigiraju njihova specifična mladolikost i otpornost na razne bolesti. Tvrdnje da Hunze ne znaju šta je rak nedavno su opovrgnute zbog nedostatka dokaza, ali ima drugih pitanja... Ova mala i neobična zajednica, sastavljena od oko 30.000 ljudi, obitava na nadmorskoj visini od 3.000 metara, a mnogima je nemoguće odrediti starost, jer i sa 50 ili 60 godina izgledaju duplo mlađe.

Sveti gral zdravlja iz "oaze mladosti"

Zaintrigirani pričama (i mitovima), eksperti iz cijelog svijeta dali su se na izučavanje njihovih životnih navika u nadi da će otkriti "sveti gral zdravlja". Imunitet su, kako same Hunze kažu, izgradili zahvaljujući surovim uslovima, specifičnoj klimi i vazduhu u nižim oblastima planinskog vijenca Karakorum, gdje se inače nalazi drugi najviši vrh na planeti, K2. Oaza mladosti na tromeđi Pakistana, Avganistana i Kine.

Ipak, ovaj autohtoni narod nema veze ni sa jednom od te tri države. Osim po dugovječnosti, poznat je po bogatoj muzičkoj kulturi i tradicionalnim plesovima, kao i po progresivnom stavu prema obrazovanju i ženama. Sve ostalo je – nepoznato.

Ishrana je posebno, možda i najvažnije poglavlje. Zasniva se na žitaricama i voću: kajsije (u svim mogućim oblicima, naročito suve), kruške, šljive, grožđe, trešnje, dud i bobice svakodnevno su na jelovniku, dok su proteini svedeni na svega 10 odsto. Procenat potrošnje mesa je još manji, za so skoro da ne znaju. Pripremaju i mliječni napitak sličan jogurtu, služeći se tradicionalnom recepturom.

Konzumiranje prirodne, neprerađene hrane, ulja od koštica kajsije i mineralima bogate glacijalne vode doprinosi "roku trajanja", smatraju stručnjaci, a dugovječnosti svakako doprinosi i aktivnost u poznijim godinama, posebno fizički rad na izazovnom stenovitom terenu. Starije osobe integrisane su u društveni život i prema njima se cijela zajednica odnosi sa najdubljim poštovanjem.

Kupaju se u ledenoj vodi, čak i na temperaturama ispod nule. Vrlo su pokretni i agilni. Ovdje žene od 40 godina izgledaju kao djevojke i bez problema rađaju djecu u poznijem dobu, jer menopauza očigledno stiže kasnije.

Šta je mit, a šta stvarnost

Surovi uslovi diktiraju način života, koji je dosta zahtjevan i iziskuje maksimum od svakog člana društva. Nije ni čudo što su tokom vjekova nekako selektovali otpornije gene i samim tim stekli snažan imunitet. I to bi trebalo da bude ta "tajna", za kojom je tragao i Džon Tirni, koji je svoje iskustvo s putovanja objavio 1996. godine u Njujork tajmsu.

"Kada sam stigao, postalo mi je jasno zašto su mnogi decenijama i vjekovima prije mene taj kraj zvali Šangri-La. Najljepše mjesto koje sam ikada vidio. Pitome zelene terase bile su zaštićene od spoljnog svijeta snježnom piramidom nalik na mističnu planinu iz Hiltonovog romana, a vidio sam mnogo starih ljudi koji su djelovali prosvijetljeno, kao da su monasi. Ali…"

"Ali moja očaranost nije dugo trajala. Velika tajna o dugovječnosti, ispostavilo se, krila se u odsustvu bilo kakvih matičnih knjiga. Nepismeni starci nisu znali koliko imaju godina i pretjerivali su najmanje deceniju ili dvije, što sam utvrdio kada sam uporedio njihova sjećanja sa istorijskim događajima", prenosi Blic.