Kraj je marta 1985. godine. U Madridu je u punom jeku čuvena "La Movida", eksplozija slobode i noćnog života poslije pada Frankovog režima. U grad stiže Vladimir Aleksandrov, jedan od najistaknutijih naučnika Sovjetskog Saveza, i to iz Kordobe, gdje je učestvovao na Skupštini gradova bez nuklearnog oružja. Samo nekoliko sati kasnije, postaće glavni akter jedne od najvećih, nikad riješenih misterija Hladnog rata.

Aleksandrov (47) je u Španiji boravio tek tri dana i, prema iskazima svjedoka, bio je pod teškim dejstvom alkohola gotovo sve vrijeme. Ipak, one noći kada se iz Kordobe vratio u Madrid, jednostavno je ispario. Niko ga više nikada nije vidio živog.

Italijanska istoričarka Đulija Rispoli je prije nekoliko oživjela priču o ovom sovjetskom klimatologu u svojoj knjizi.

"Ne vjerujem da je Aleksandrov prebjegao," izričita je Rispolijeva, danas istraživač na njemačkom Institutu Maks Plank. Ona podsjeća da je u Moskvi ostavio suprugu i kćerku, koje je obožavao. Još petorica naučnika koji su blisko sarađivali s njim takođe kategorički odbacuju teoriju o bjekstvu na Zapad.

Dakle, šta se desilo sa Vladimirom Aleksandrovim?

Glasnik sudnjeg dana i "nuklearna zima"

Da bismo razumjeli zašto je njegov nestanak izazvao tektonske potrese u obavještajnim krugovima, moramo se vratiti u 1983. godinu. Čuveni američki astronom Karl Sejgan tada je upozorio svijet na katastrofalne posljedice potencijalnog nuklearnog rata. Tri mjeseca kasnije, u Računarskom centru u Moskvi, tim Vladimira Aleksandrova došao je do zastrašujućih proračuna: ukoliko bi SAD i SSSR iskoristili samo trećinu svog atomskog arsenala, zagađenje bi mjesecima zamračilo nebo, a globalna temperatura bi pala na -30 stepeni Celzijusa. Bio bi to, bez ikakve sumnje, kraj ljudske rase. Fenomen je dobio ime "nuklearna zima".

Aleksandrov je preko noći postao globalni zagovornik ove teorije. Za sovjetskog naučnika tog doba, uživao je nezamislivu slobodu. Putovao je u Vatikan sa Sejganom da upozori papu Jovana Pavla II na atomsku prijetnju, držao je govore u američkom Senatu, dočekivao američke kolege u svom domu u centru Moskve i redovno putovao u SAD.

Ako i nije bio špijun, bilo američki, bilo sovjetski, definitivno je tako izgledao.

Posljednje dane proveo pijan

Kada je u petak, 29. marta 1985. godine, sletio u Madrid na putu za Kordobu, dočekan je uz najviše počasti. Ipak, nešto nije bilo u redu. Prema pisanju američkih novinara iz tog vremena, Aleksandrov je prvo otišao u sovjetsku ambasadu, a kada je izašao, tražio je od vozača da ga hitno odveze u najbližu kafanu. Djelovao je potpuno izmijenjeno.

"Bio je kao nezaustavljiva mašina, pijan 24 sata dnevno," posvjedočila je Margarita Ruiz Šreder, organizatorka konferencije u Kordobi. Svoje predavanje je nekako održao, ali je odbio svaku komunikaciju sa novinarima.

Dva vozača su ga u nedjelju vratila u Madrid i ostavila ispred sovjetske ambasade. Tokom cijelog puta, Aleksandrov je kao pokvarena ploča ponavljao samo dvije riječi: "Restoran. Stani." Posljednji put je viđen ispred bingo sale, odmah pored svog hotela na madridskom šetalištu. Nakon toga... mrak.

KGB, CIA ili obična ulična pljačka?

Klimatolog Džeri Poter, koji ga je ugostio u Kaliforniji 1983. godine, ima svoju teoriju.

"Bili smo bliski. Išli smo zajedno na posao, a uveče pili njegovo omiljeno piće, tekilu sa kriškom limuna," prisjeća se Poter, koji sada radi za NASA. 

"Sumnjam da je KGB zaključio kako je Aleksandrov postao previše "amerikanizovan" i prisan sa zapadnim kolegama, te da predstavlja bezbjednosnu prijetnju", kazao je Poter.

Da stvar bude još sumnjivija, u arhivi današnje ruske ambasade u Madridu ne postoji apsolutno nikakav trag o njegovoj posjeti, sva dokumentacija je ekspresno prebačena u Moskvu nakon raspada SSSR-a.

Kružile su razne glasine. Na jednom koktelu u Vašingtonu šaputalo se da ga je likvidirao bivši agent KGB-a. S druge strane, Đulija Rispoli sumnja na američku umiješanost.

"Zašto bi ga Sovjeti ubili kada je bio njihov miljenik i dragocjen izvor informacija o Americi? Sklonija sam tezi da je to bila operacija CIA-e. Možda je, koristeći američke superračunare, saznao detalje o strogo povjerljivim misijama", tvrdi naučnica.

Ipak, njegove američke kolege, poput profesora Majka Volasa i Majkla Makrakena, odbacuju tezu o zavjeri.

"Nije ga zanimalo ništa osim njegovog istraživanja. Tokom posjeta Americi najviše je volio da ide u šoping i kupuje kozmetiku za svoju ženu, najčešće ruževe za usne, jer toga u Moskvi očigledno nije bilo," kaže Makraken. Obojica vjeruju da je Aleksandrov, s obzirom na to da je bio teški alkoholičar, najvjerovatnije postao žrtva ulične pljačke koja je pošla po zlu u mračnim madridskim ulicama.

Postoji i teorija da je došlo do "incidenta" sa kubanskim obezbjeđenjem ispred sovjetske ambasade, te da je tijelo jednostavno sklonjeno kako bi se izbjegao međunarodni diplomatski skandal.

Izbrisan iz sjećanja

Danas, zgrada u kojoj je Aleksandrov živio sa porodicom u centru Moskve vrvi od turista, modernih kafića i hipsterskih berbernica. Od naučnika nije ostao ni trag. Stariji stanari sliježu ramenima na pomen njegovog imena, niko ga se ne sjeća.

Njegov nekadašnji štićenik iz Moskve, fizičar Georgij Stenčikov, jedini stavlja bolnu tačku na ovu priču.

"Jedna stvar je sigurna, on više nije živ. Obožavao je svoju porodicu i kćerku, koja mu je u međuvremenu podarila predivnu unuku. Ne postoji apsolutno nikakva šansa da ne bi pokušao da stupi u kontakt sa njima, samo da je preživio tu noć", reako je Stenčikov.

Članak preuzet sa španskog El Pais-a i adaptiran