Kada se svijet bavi medijski propraćenijim geopolitičkim tenzijama, i tu i tamo nuklearnim probama Pjongjanga, promakne činjenica da se unutar granica Sjeverne Koreje odvija tiha, ali brutalna kampanja održavanja apsolutne lojalnosti.

Pod vladavinom vrhovnog vođe Kima Džong Una, kazneni sistem je evoluirao u mehanizam koji služi za eliminaciju protivnika, ali i za potpuno brisanje ljudskog dostojanstva i postojanja. Izvještaji prebjeglih zvaničnika i obavještajnih službi otkrivaju metode pogubljenja koje prevazilaze granice poimanja modernog pravosuđa.

Strah uperen u narod

U Sjevernoj Koreji smrtnu kaznu tretiraju kao "edukativni alat". Javna pogubljenja se planski organizuju na mjestima masovnog okupljanja, od školskih dvorišta i mostova do prepunih stadiona.

Cilj je jednostavan: natjerati narod, uključujući i malu djecu, da svjedoči brutalnosti kako bi se osjećaj straha duboko urezao u kolektivnu svijest. Žrtve su često onemogućene da izgovore posljednje riječi, a izvještaji navode da im se u usta guraju predmeti ili se grla pune kamenjem kako ne bi mogli da uzviknu bilo šta što bi podrivalo režim u posljednjim trenucima života.

Filozofkinja i istoričarka Hana Arent je u svom djelu "Izvori totalitarizma" (1951), lijepo primijetila i navela da totalitarni politički sistem kao svog najvećeg saveznika vidi u teroru nad stanovništvom. Kroz strah i paranoju, političke partije ili pojedinci na vlasti koriste razne metode za kontrolu stanovništva.

Hana Arent u svom kapitalnom djelu definiše totalitarizam i kao nov, radikalan oblik vlasti koji teži potpunoj dominaciji nad čovjekom, ukidajući granicu između privatnog i javnog života, ohrabrujući djelovanje koje ide na ruku održavanju ovog političkog sistema.

Cilj je izazvati strah i apsolutnu poslušnost, koja vremenom ulazi u podsvijest. Bez straha, totalitarni politički sistemi nemaju svoje šanse.

Jedan od najjezivijih aspekata egzekucija u ovoj totalitarnoj državi je namjera da se tijelo žrtve potpuno uništi. Upotreba teških protivavionskih mitraljeza za pogubljenja zvaničnika, poput bivšeg ministra odbrane Hjona Jonga Čola, služi da se ljudsko tijelo doslovno pretvori u prah pred očima posmatrača.

Režim želi da postigne situaciju u kojoj porodica nema šta da sahrani. Nerijetko se nakon strijeljanja koriste i bacači plamena kako bi se ostaci spalili, čime se osoba simbolično briše iz registra postojanja, pretvarajući se u nepostojeći entitet.

Rat protiv "antisocijalističkog" ponašanja

Brutalnost zakona ne pogađa samo elitu. Možda najstrašniji aspekt ovog režima jeste njegova paranoja od osmijeha i tuđih snova.

Posljednjih godina drastično je pojačan progon običnih građana zbog konzumiranja stranih medija. Gledanje južnokorejskih drama (K-drama) ili slušanje pop muzike (K-pop) tretira se kao ideološki rat protiv države.

Zabilježeni su slučajevi pogubljenja tinejdžera zbog dijeljenja digitalnog sadržaja na USB memorijama, a 2024. godine zabilježen je slučaj dvojice tinejdžera (16) osuđenih na 12 godina teškog rada zbog gledanja svjetski popularne serije "Squid Game". Za režim, jedna epizoda strane serije predstavlja klicu revolucije koju treba ugušiti najstrožom mogućom kaznom. Dramatični video širio se društvenim mrežama gdje jedan službenik sa maskom na licu vodi tinejdžere, "krive" zbog gledanja serije.

Režim se više plaši jedne epizode nego bilo kakve sankcije, jer emocija koju te serije nose može da probudi svijest. Zato je odgovor uvijek isti: deset pušaka uperenih u jedno mlado lice, dok mu je grlo napunjeno pijeskom da slučajno ne bi uzviknuo slobodu prije nego što padne u smrt.

Grupa 109: "Svi znaju da svi gledaju"

Petnaest ispitanika iz različitih regiona pomenulo je "Grupu 109", specijalizovanu jedinicu za sprovođenje zakona koja bez naloga vrši pretres kuća i ulične kontrole torbi i mobilnih telefona, što ukazuje na sistematski pristup na nivou cijele države.

Jedan od ispitanika prisjetio se riječi članova te jedinice:

"Ne želimo strogo da vas kaznimo, ali moramo da podmitimo naše šefove kako bismo sačuvali sopstvene živote."

Drugi je opisao sistem kao javnu tajnu:

"Radnici gledaju otvoreno, partijski zvaničnici gledaju ponosno, agenti bezbjednosti gledaju tajno, a policija gleda bezbjedno. Svi znaju da svi gledaju, uključujući i one koji sprovode racije."

Pored javnih spektakla, novi izvještaji ukazuju na porast unutrašnjih, tajnih pogubljenja. U ovim situacijama se ne koristi vatreno oružje kako bi se izbjegla buka i pažnja javnosti ili satelitskih snimaka.

Žrtve se često usmrćuju tupim predmetima, poput gvozdenih buzdovana ili čekića. Ovakve metode se koriste za brze čistke unutar partije, gdje se visoki zvaničnici uklanjaju bez ikakvog obavještenja javnosti ili porodice.

Dokazi prikupljeni od prebjeglih Sjevernokorejaca u periodu od 2012. do 2020. godine otkrivaju licemjernu stvarnost režima: gledanje južnokorejske televizije je javni grijeh, ali kazna za taj grijeh zavisi isključivo od debljine novčanika. Rizik je poznat svima, ali ishod racije određuje mito, a ne zakon, kako navodi "Amnesti internešenal".

"Svi bivaju uhvaćeni za isto djelo, ali presuda zavisi samo od novca", svjedoči Čoi Suvin* (39), koja je zemlju napustila 2019. godine. Prema njenim riječima, porodice koje nemaju sredstava često su primorane da prodaju svoje jedino utočište u vidu sopstvene kuće, kako bi prikupile između 5.000 i 10.000 dolara. Taj novac je jedina karta za izlazak iz ozloglašenih kampova za prevaspitanje.

Slično iskustvo dijeli i Kim Džonsik (28). On priznaje da je tri puta uhvaćen dok je gledao južnokorejske drame, ali da nikada nije završio iza rešetaka. Razlog? Njegova porodica je imala veze na pravim mjestima.

"Kada uhvate srednjoškolce, ako im roditelji imaju para, sve se završi običnom opomenom", objašnjava Kim. Dok je on prolazio bez mrlje u dosijeu zahvaljujući uticaju svoje porodice, sudbina onih bez zaleđine bila je neuporedivo mračnija.

Surovi kontrast najbolje ilustruje primjer drugarica Kimove sestre. Krajem prošle decenije, tri djevojke su osuđene na višegodišnji prisilni rad u logorima zbog istog prekršaja jer su gledale serije. Njihova jedina krivica, u očima sistema, bila je ta što njihove porodice nisu mogle da priušte mito koji bi ih spasao robovskog rada.

O logorima u Sjevernoj Koreji šapuće se sa drhtavicom. Politički zatvori, poznati kao kvan-liso, predstavljaju mračnu srž sjevernokorejske represije. To su, jednostavno i gnusno rečeno, fabrike očaja. Tamo smrt dolazi od gladi koja čovjeka tjera da jede pacove, travu ili sopstvenu odjeću. U tim kampovima, ljudi su pretvoreni u hodajuće kosture čiji je jedini zadatak da kopaju rudnike dok ne izdahnu. Ako neko pokuša da se pobuni, egzekucija je trenutna i javna, pred ostalim zatvorenicima koji su toliko iscrpljeni da više ne osjećaju ni tugu, već samo tupu želju da se njihova muka završi na isti način.

"Kada uhvate srednjoškolce, ako im roditelji imaju para, sve se završi običnom opomenom"

Zatvorenici su izloženi namjernom izgladnjivanju, tjerani da preživljavaju, dok su istovremeno izloženi teškom fizičkom radu.

Ovi kampovi su dizajnirani da ljudi u njima nestanu, fizički i moralno, prije nego što ih sistem konačno eliminiše.

Likvidacija hemijskim oružjem: Poruka svijetu

Biti dio elite u Pjongjangu je poput hodanja po žici iznad provalije. Kim Džong Un je uspostavio standarde lojalnosti koji graniče sa apsurdom. Ako zadrijemate na sastanku dok on govori, to je smrtna uvreda za vrhovnog vođu. Ako ne aplaudirate dovoljno snažno ili vam je držanje previše opušteno, to je signal za čistku. Od 2011. godine, stotine moćnika je nestalo u mraku jer su u pogrešnom trenutku trepnuli. U ovoj krvavoj igri prijestola, niko nije bezbjedan, a strah je jedini lepak koji drži državu na okupu.

Surovost Kimovog režima naravno da nije ograničena samo na unutrašnjost zemlje. Atentat na Kima Džonga Nama, polubrata vrhovnog vođe, na aerodromu u Kuala Lumpuru 2017. godine, pokazao je spremnost države da koristi hemijsko oružje (nervni agens VX) za eliminaciju onih koje smatra prijetnjom, čak i na međunarodnom tlu. Ova akcija je bila jasna poruka svim disidentima i prebjegima da ruka Pjongjanga doseže daleko.

Kazneni sistem u Sjevernoj Koreji je zasnovan na održavanju apsolutne moći kroz psihološku paralizu društva. Svaka surova metoda koja odlikuje režim Kima Džonga Una služi održavanju mita o nepogrešivosti i nepobjedivosti režima. Surovost kazni u Sjevernoj Koreji nije puka nuspojava diktature. Tu se govori o temelju jednog režima da sruši sve što može pred sobom radi sopstvenog opstanka.

Brutalnost, javno poniženje i potpuno uništenje tijela žrtve služe kao stalni podsjetnik da u Kimovoj državi, život pojedinca nema nikakvu vrijednost osim ako je on u potpunoj službi režima. Oni koji skrenu s tog puta neće proći samo sa kaznom. Režim će se potruditi da budu doslovno izbrisani iz istorije.