Priča Amira Šečića iz Tuzle nije od onih koje se brzo zaborave. Teška je i boli, čak i one koji nisu prošli kroz isto.

Njegov život nije počeo u majčinom zagrljaju, nego u tišini trećeg dana nakon rođenja, kad je ostavljen u porodilištu. Oca Ibrahima nikad nije upoznao. Od tada, Amir je odrastao u domu za djecu bez roditeljskog staranja — među zidovima koji znaju za dječiju tugu, ali ne mirišu na dom.

Bez ičijeg zagrljaja kao sigurne luke, bez ruke koja bi ga povukla kad posrne, Amir je naučio da se podiže sam. Nije tražio krivce, tražio je smisao. I kada ga nije mogao naći među ljudima, potražio ga je među riječima.

Danas, taj mladić ne priča svoju priču da bi izazvao sažaljenje. Napisao ju je da bi prekinuo ćutanje – ono koje predugo traje u životima onih koji odrastaju bez oslonca. O svom životu je napisao knjigu. Njegova knjiga nije vapaj, nije optužnica, već precizna bilješka o djetinjstvu koje nije imalo ni oblik ni miris doma, ali je, uprkos svemu, rodilo pisca.

Ostavljen u domu odmah po rođenju

Iako je rođen u Tuzli, Amir vuče korijene iz Srebrenice. Začet tamo, a ostavljen odmah po dolasku na svijet, nije imao priliku da upozna ono što mnogi uzimaju zdravo za gotovo – ljubav majke i sigurnost doma. O svom porijeklu i traženju identiteta piše otvoreno, bez zadrške.

Imali smo priču Sare koju je majka ostavila u garaži odmah po rođenju, ali je kod nje epilog priče bio drugačiji.

„Falila mi je uvijek ljubav i egzistencija koju bi trebalo roditelji da mi obezbijede“, priznaje Amir. „A onda sam odlučio da napišem ono što me najviše boljelo i tištilo – kada vidim da današnja djeca ne poštuju svoje roditelje, iako su im dali sve. Dali su im život. A meni je život dao samo jedno – želju i potrebu da se osvetim, ali na svoj način. Moja osveta je bila – papir i olovka.“

Kad je odlazio s majčinog praga rekao je da će da joj se osveti, možda je ta žena živjela u strahu, možda ni tada nije imala sluha za njegove riječi, kao što nije imala ni kada se rodio. Njemu više nije bilo važno, jer je Amir kao punoljetna osoba odlučio da se sam pobrine za svoj život.

Majka koja nikada nije pružila emociju

Kao dijete, Amir je znao samo da je majka odustala od njega. Iako je kasnije u životu pokušao da obnovi kontakt, emocija s njene strane nikada nije postojala. Njihovi pokušaji razgovora uvijek su se završavali bez rezultata.

„Pokušali smo da sklopimo jednu priču – spoj mog i njenog doživljaja svega što se desilo. Ali nikada nismo uspjeli. Ili bi ona odustala, ili ja. I tako smo ostali svako sa svojom istinom.“

Najbolniji trenutak dogodio se na njegov 18. rođendan. Otišao je na vrata svoje majke, želeći da provjeri – zna li bar kada joj je sin rođen.

„Rekla je da je taj dan za nju sasvim običan i da ne zna zašto sam došao. To me slomilo. Tada sam i odlučio da više nikada neću otići kod nje.“

Istina je, kako kaže, da je čekao da bude punoljetan. Ne da bi preuzeo neke pravne odluke, već da bi se uvjerio da li on svojoj majci treba barem sada kad je odrasla osoba, jer je evidentno da joj nije trebao kao dijete. Još jedno razočaranje, ali i novi početak. Na sve to što je imao sa majkom stavio je tačku.

Pitanje bez odgovora: Zašto me je ostavila?

U domu je proveo djetinjstvo do svoje petnaeste godine. Nikada nije dobio konkretan odgovor zašto ga je majka ostavila. Vaspitači su ga pripremali za život, ali pravu istinu niko nije znao ili htio da kaže.

Jedina poruka koju je dobio preko osoblja doma bila je:
„Imaš svoj put i treba da ideš njim.“

Kada je napustio dom, život je postao još teži. Izgubio je sigurnost, tri obroka dnevno i ljude koji su, koliko su mogli, brinuli o njemu. Sa samo 17 godina, otišao je u Njemačku da radi.

„Tad sam prvi put spoznao pravu borbu. Previše bola, previše suza, previše nepravde. I odlučio sam da napišem knjigu. Da izbacim sve iz sebe. Da to bude moj način da se izborim sa prošlošću.“

Amiru je to pošlo za rukom. Kaže da se mnogo "pročistio" nakon što je napisao knjigu, a osim što je želio da pretoči sve na papir imao je i misiju - da mladim ljudima stavi do znanja da trebaju da cijene ono što imaju - a to je zdrava porodica.

Knjiga kao terapija i svjedočanstvo

Amir je napisao knjigu o svom životu ne da bi se žalio, već da bi pružio glas onima koji ga nemaju. Njegova priča je poziv na saosjećanje, ali i na razumijevanje – posebno među onima koji olako zaboravljaju koliko su roditeljska ljubav i toplina dragocjeni.