Ovo je priča o Vahidi, djevojci čija je mladalačka ljubav prema Petru iz Valjeva ostala neizbrisiva, iako su je životne okolnosti odvele na potpuno drugačiji put. Svoju priču podijelila je na stranici Redit, a mnogi su se u njoj pronašli. 

Imala je najveću ljubav koja je bila zabranjena od strane njenih roditelja. Oni su umiješali prste sudbini.

Sličnu priču imao je najljepši par iz Mostara koji je rat rastavio, a sudbina spojila.

Sudbonosni susret koji mijenja sve

„Zovem se Vahida i odrasla sam u jednoj skromnoj porodici u Bosni. Bilo je to vrijeme kada su se ljudi više družili, kada su granice između gradova bile samo linije na mapi, a ne prepreke u srcima. Najbolja prijateljica mi je bila Srpkinja, mojim roditeljima muslimanima kum na vjenčanju Srbin. Ali sve na stranu, nije im odgovaralo da se ja udam za Srbina. Govorili su - bićeš tuđa vjera.“

Petra je upoznala tokom jednog ljetnjeg raspusta, kada je sa rodbinom boravila u Srbiji. Bio je sladak dečko, harizmatičan i duhovit. Brzo je pala na njegov šarm. Njihov prvi susret nije bio spektakularan, nije mogla iz njega da zaključi da je ljubav njenog života, sve je išlo spontano.

„Bila sam na raspustu cijela tri mjeseca. Petar me svojim ponašanjem kupio, a poštovanjem zadužio. Istina je da je ljubav bila klinačka, ali nas je još više vuklo jer je "zabranjena". To se najviše osjećalo sa strane mog oca. Njegovi su me voljeli, govorili kako smo lijep par, skladan. Kako im je drago što njihov sin ima tako lijepo vaspitanu djevojku. Dopadao im se moj bosanski naglasak. Imala sam utisak da sam u potpunosti prihvaćena. Sa njim sam prvi put osjetila šta znači biti voljen bez uslova. Nije bilo važno ni odakle dolazimo, ni kako se zovemo – samo to kako se gledamo i kako ćutimo zajedno.“

Kad se Vahida vratila u Bosnu, nastavili su da se čuju, a onda je on dolazio kod njenog druga, tu je spavao, da bi vrijeme zajedno provodili. Ona svaki džeparac čuvala za odlazak kod svog dragog Petra. Toliko su se vojleli da su imena za djecu smišljali. Razmjenjivali su pisma, čekali svaku priliku da se vide, i vjerovali da ih ništa neće razdvojiti.

Rat koji je prekinuo sve

A onda je došlo vrijeme koje je promijenilo sudbine mnogih.

Izbijanjem rata, putevi su se zatvorili, telefoni utihnuli, a pisma prestala da stižu. Ono što je do juče bilo jednostavno – čuti glas voljene osobe – postalo je nemoguće.

„Sjećam se noći kada sam poslednji put pročitala njegovo pismo. Čuvala sam ga kao najveće blago. Pisao mi je da će me čekati, da ništa neće moći da nas razdvoji. Nisam ni slutila da će baš tada početi naš najduži rastanak. Tata je rekao da idemo u Austriju kod dajdže i da ponesem sve što mi je važno, jer se ne zna kad ćemo se vratiti nazad. Prvo što sam pokupila bila su Petrova pisma, plišani meda kojeg mi je kupio kad smo je došao prvi put u Bosnu i samo par krpica koje ću da nosim“.

Vrijeme je prolazilo. Prvo nedelje, pa meseci. Roditelji su počeli da rade u Austriji, svako je imao neki svoj ritam, samo je Vahida često pitala tatu kad će nazad da se vraćaju. Neizvesnost je bila najteža. Nije znala da li je živ, gdje je, da li misli na nju. U toj tišini, njena ljubav nije nestajala – samo se pretvarala u bol.

Odluka koja nije bila njena

Vahidin otac, Meho, vjerovao je da zna šta je najbolje za njegovu ćerku. U vremenu nesigurnosti i straha, odlučio je da je uda za čovjeka kojeg je smatrao „sigurnim izborom“. Nije često komentarisao njenu ljuubav sa Petrom, ali je bilo dovoljno da kaže - bićeš tuđa vjera. 

„Nisam imala snage da se borim. Sve oko mene se rušilo, a ja sam bila samo devojka koja je izgubila kontakt sa jedinom osobom koju je volela.“

Udala se za Saliha, čovjeka koji joj nije učinio ništa loše, ali kojem nikada nije uspjela da pokloni ono najvažnije – svoje srce.

Sa strane je to izgledao kao skladan brak. Salih je bio pravi muslimam, posvećen vjeri, a Vahida dosta liberalnija osoba. Volela je žurke, izlaske, provod, da se šali sa društvom. Salih nije bio iz te priče.

„Bila sam dobra supruga, trudila sam se da budem ono što se od mene očekuje. Ali duboko u sebi, znala sam da živim život koji nisam izabrala.“

Godine koje su prošle u tišini

Vreme je učinilo svoje. Dani su se pretvarali u godine, a sjećanja su se polako uvlačila u svakodnevicu.

Vahida je naučila da živi sa onim što joj je život dao. Izgradila je porodicu, obavljala svakodnevne obaveze, smijala se kada treba, ali uvijek je postojalo jedno mjesto u njenom srcu koje je ostalo nedodirnuto. Vodila je dnevnik, jer joj je bilo lakše da tu podijeli svoje misli. NIje oko sebe imala ljude kojima bi mogla da se povjeri. Znala je i da nije u redu. Salih je bio njen izbor, možda i njena sudbina, ali ono što joj je na silu otrgnuto, nije moglo lako da se iscijeli.

„Nisam govorila o Petru. Nisam ni smjela. Ali bilo je trenutaka kada bih, potpuno sama, pomislila na njega i zapitala se – da li je i on nekada pomislio na mene?“

Telefonski poziv koji mijenja sve

"Vremenom sam postala uspješna jako. Čak sam sa Salihom prošla i proces vantelesne oplodnje. Oboje smo željeli da se ostvarimo kao roditelji i uspjeli smo. Bila sam zahvalna bogu na daru i smatrala da nije u redu da dalje "čačkam" nešto što je davno ostalo iza mene".

A onda, poslije tri decenije, dogodilo se nešto što nije mogla ni da zamisli.

Telefon je zazvonio jednog običnog dana. Sa druge strane čuo se glas koji je u trenu vratio sve uspomene.

„Vidjela sam na ekranu neki broj iz Srbije, zvao me na Viber. U prvi mah sam pomislila da je rodbina koju smo imali u Srbiji: ‘Vahida, jesi li to ti?’ I sve je stalo. Prepoznala sam Petra istog trenutka.“

Bio je to Petar.

Nakon 30 godina, pronašao je način da je pronađe. Glas mu je bio stariji, ali emocija ista. Ispričao joj je kako je godinama pokušavao da sazna šta se sa njom dogodilo, kako nikada nije prestao da je traži.

„Rekao mi je da se nije oženio. Da i dalje čeka onu pravu. Da je svaku ženu upoređivao sa mnom i da nijedna nije bila dovoljno dobra.“

Ljubav koja nikada nije nestala

Taj razgovor trajao je satima, ali im se činilo kao da je prošlo tek nekoliko minuta. Sve što je bilo prekinuto, nastavilo se – kao da vreme nije ni postojalo.

„Shvatila sam da neke ljubavi ne blijede. One samo čekaju. Čekaju trenutak, glas, jedno ‘zdravo’ da ponovo ožive. Razmenili smo informacije o roditeljima, porodici, ispričao mi je da radi kao policajac u Novom Sadu, da se preselio i da bi volio da me vidi“.

Iako su njihovi životi otišli u različitim pravcima, ono što su osjećali nije nestalo. Ostalo je isto – možda čak i jače, jer je izdržalo sve.

Između prošlosti i sadašnjosti

Vahida danas stoji između dva života – onog koji je živjela i onog koji je mogla imati.

„Ne znam šta će biti dalje. Ne znam da li ćemo se vidjeti, da li ćemo imati hrabrosti da promijenimo nešto. Ali znam jedno – ljubav koju sam osjetila tada, treba da ostane iza mene. On je sam čovjek, a ja imam porodicu koja mi je u ovom momentu svetija od bilo koje mladalačke ljubavi“.

Njena priča nije samo priča o izgubljenoj ljubavi, već i o tome koliko duboko emocije mogu da traju, uprkos svemu.

"Na kraju razgovora sam mu rekla - ne znam šta bi bilo da me tata nije odveo u Austriju te '92. godine, ali znam da sada imam porodicu koju ne želim da izdam".