Inspektorka Natalija se zaljubila u okorjelog kriminalca: Cijeli zatvor brujao o zabranjenoj romansi

O neobičnom događaju koji je šokirao sovjetsku javnost snimljen je i film, "Zatvorska romansa". No, drama iz stvarnog života bila je daleko složenija i zamršenija nego što je prikazano na ekranu.

Glavni protagonisti ove istinite priče bili su Sergej Madujev, jedan od najozloglašenijih kriminalaca u istoriji SSSR-a, i inspektorka Natalija Voroncova, članica istražnog tima koju je uspio da zavede dok je bio iza rešetaka.

Madujev je uhapšen početkom 1990. na željezničkoj stanici u Taškentu, poslije neuspjele pljačke. Prebačen je u zatvor Kresti u Lenjingradu. Vjerujući da neće biti pogubljen, dobrovoljno je svjedočio, razotkrio svoje saučesnike, označio mjesta zločina i potpisao dokumenta koja nije ni pročitao. Međutim, optužen je za više od 60 zločina, od toga najmanje 10 ubistava, i čekala ga je smrtna kazna.

Predodređen da bude s one strane zakona

Kancelarija državnog tužioca poslala je u zatvor grupu istražitelja da ispita slučaj Madujev. U timu je bila i iskusna Natalija Voroncova. Principijelna i pedantna, sa nepokolebljivim osjećajem za pravdu i besprijekornom radnom biografijom u koju je upisano deset riješenih velikih slučajeva, bila je prava osoba za ovu istragu.

Prekopavajući po dokumentima, ubrzo je pronašla neke nedosljednosti. Ispostavilo se da je za jedan incident osuđeni imao alibi – nije bio u gradu dok se odvijala pljačka. Na desetine svjedoka vidjele su ga na svadbi u drugom mjestu.

"To nije bila moja krivica... A krao sam jer nisam imao šta da jedem. Odrastao sam kao siroče, sada ću umrijeti kao pas", rekao je kršeći ruke, pokušavajući da omekša srce mlade istražiteljke.

Kriminalna karijera Sergeja Madujeva možda je bila unaprijed određena. I njegovi roditelji bili su u zatvoru: otac, Čečen, opirao se deportaciji, a majka Korejka uhapšena je zbog spekulacija. Tako je i on svijet ugledao u zatočeništvu 1956. godine, negdje u Kazahstanu.

S krađama je počeo još kao dijete i završio u kazneno-popravnom domu, a potom je zbog oružane pljačke osuđen na šest godina zatvora. Pošto osim kriminala nije umio ništa drugo da radi, već po izlasku na slobodu krenuo starim putem.

"Časni gangster" i nemilosrdni ubica

U kriminalnim krugovima brzo je stekao imidž prijeke i problematične osobe uvijek spremne za nasilje. Paradoksalno, pratio ga je i imidž "časnog gangstera". Bilo je u njegovom dosijeu i nekih Robin Hud momenata, koji su istražiteljku posebno zaintrigirali. Na primjer, kada je provalio u jedan stan, ženi je pozlilo i odmah je pozvao hitnu pomoć. Drugi put, nakon što je saznao da je žena koju je opljačkao trudna, vratio joj je dio nakita. Posle jedne saobraćajne nesreće odvezao je čovjeka u bolnicu, a drugom prilikom spriječio saučesnika da siluje kćerku para u čiju su kuću upali.

Međutim, taj isti čovjek upao je u kuću i likvidirao cijelu porodicu, uključujući jednogodišnje dijete koje je živo izgorjelo. Bilo je još mnogo žrtava... Kada se posvađao sa članom obezbjeđenja jednog lenjingradskog kafića, jer ga je ovaj natjerao da skine kaput, Madujev ga je mirno upitao: "Jesi li završio?" Sljedeće sekunde izvadio je pištolj i pucao u njega pred desetak ljudi. Okrenuvši se ka zapanjenim gostima, podrugljivo im se obratio: "Želi li još neko da proba?".

Nasilnički pohod Sergeja Madujeva okončan je tek 1990, kada je uhapšen u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana. Zločinac je potom prebačen u Lenjingrad, gdje je posljednji put pokušao da umakne čeličnoj ruci pravde. Nije uspio da pobjegne.

Sovjetski Ted Bandi

A onda je došla istražiteljka, koja, poslije dvomjesečnih ispitivanja, nije ostala imuna na njegov šarm. Sve duže se zadržavala u sobi sa zatvorenikom, koji je, prvo slučajno, a onda i vrlo namjerno, polako osvajao njeno srce. I razum.

Čak su i muški članovi istražne komisije morali da priznaju da je Madujev posjedovao snažnu harizmu koja mu je pomagala da pridobije ljude. Kao Ted Bandi, samo na sovjetski način.

Doveden pred svršen čin, počeo je da testira sve mogućnosti kako bi izbjegao pravdu. Razradio je plan – igraće na kartu šarma i zavesti jedinog ženskog člana tima, koji je već bio "zagrijan". Voroncova je bila posljednja slamka za koju je mogao da se uhvati. I učinio je upravo to.

"Kada je čovjek zaljubljen, sposoban je da čini čuda. Poslije svega sam se pitala da li sam bila žrtva njegove taktike smišljene samo kako bi me iskoristio za bijeg. Iskreno, ako nas je sudbina spojila, učinila bih sve da ga spriječim da krene istim putem. Ne znam da li bih u tome i uspjela, ali, u principu, ja sam vrlo vjerna i odana osoba. Da sam morala da ga čekam 15 godina, vjerovatno bih to i uradila", izjavila je Voroncova nakon što je osuđena za pružanje pomoći u pokušaju bjekstva.

Iz toga proizilazi da je na kraju uspio da je sasvim pridobije, navodeći je da posumnja u to da je on zaista počinio neke od zločina za koje su ga teretili.

Istražiteljka se toliko zaljubila u lukavog kriminalca, da je prokrijumčarila revolver u njegovu ćeliju. Trećeg maja 1991. godine, dan prije deportacije u Moskvu, Madujev je iz tog pištolja pucao u jednog oficira iz pratnje, majora Jegorova, i pokušao da pobjegne, ali su stražari brzo stigli i razoružali ga.

Istina o zatvorskoj romansi

Pištolj ne može tek tako da se unese u zatvor. Neko mu je pomogao, shvatili su policajci. Nije im dugo trebalo da zaključe ko bi to mogao da bude, pa su postavili skrivene kamere i mikrofone u sobu za ispitivanje. Sumnje su se obistinile, a potvrdio ih je strastan poljubac inspektorke i zločinca. Voroncova je odmah uhapšena i osuđena na sedam godina zatvora.

Ironično, njena žrtva nije bila uzaludna. Ovaj iznenađujući pokušaj bjekstva toliko je zakomplikovao slučaj tužiteljstvu i omogućio zločincu da ga razvuče do trenutka kada se Sovjetski Savez raspao, a nova ruska vlada uvela moratorijum na smrtnu kaznu. Izbjegao je strijeljanje, ali ne i doživotnu kaznu. Sedam godina kasnije umro je od komplikacija povezanih sa dijabetesom.

Tokom jednog od ispitivanja, rekao je: "Voroncova je ista kao ostali. I ona želi lijepo da živi, da bude srećna. Možete zadobiti bilo čije povjerenje. Iskoristio sam njena osjećanja, ali za mene, u položaju u kojem sam se nalazio, nije bilo drugog izbora. Nikada je nisam volio i žao mi je. Ona mene vjerovatno jeste".

A Natalija? Nakon izlaska na slobodu vratila se kod roditelja u Ukrajinu. Udala se i zaposlila kao advokat. "Baš mi nedostaje stari posao", priznala je novinarima žrtva nesrećne afere, koja svoje iskustvo pretočila u knjigu "Istina o zatvorskoj romansi", prenosi Žena Blic.