Između sudskih procesa i potrage za identitetom, Marina Vidović iznosi potresnu priču o krvnim vezama i snazi porodične ljubavi.

U kom tačno trenutku počinje naša priča? Na rođenju? Pri susretu naših roditelja? Ili mnogo ranije? Marina Vidović nikada se nije bavila tim pitanjem, prihvatajući svoj život kao nešto sasvim prirodno. Sve dok jedno otkriće nije srušilo sve što je znala o sebi.

Švajcarski list “Blik” razgovarao je sa Marinom Vidović u Cirihu. Sa 33 godine objavila je knjigu “Biti ispravan u životu koji to nije: slučajnost i porijeklo”. U ovom dijelu iznosi intimnu priču o svojoj porodici, potrazi za identitetom i potresu izazvanom greškama klinike za vantjelesnu oplodnju.

Marina Vidović odrasla je u kantonu Turgau zajedno sa starijom sestrom Kristinom. Njihovi roditelji, Miluška i Tomislav, doselili su se iz Srbije u Švajcarsku. Njena prva sjećanja vezana su za ljeta provedena u domovini:

"Poput ptica selica, svake godine vraćali smo se u zemlju porijekla mojih roditelja", piše u svojoj knjizi.

Sjeća se bake koja je dočekuje u suzama, mirisa kafe u maloj kuhinji i cvijeća u bašti.

Evo odakle im devet života: Otkriveno zašto se mačke uvijek dočekaju na noge

Obje sestre rođene su putem vantjelesne oplodnje. Postupak je obavljen u jednoj austrijskoj klinici specijalizovanoj za medicinski potpomognutu oplodnju, pod nadzorom ljekara Herberta Ceha. U porodici to nikada nije bila tajna – o tome se govorilo otvoreno.

Kako su sestre Kristina i Marina saznale da to nisu

Prvi šok dogodio se 2009. godine, kada joj je otac preminuo od tumora na mozgu. Nekoliko godina kasnije uslijedio je novi potres: njena sestra Kristina otkrila je da njena krvna grupa ne odgovara krvnim grupama roditelja.

DNK test potvrdio je nezamislivo – Kristina nema nikakvu biološku vezu sa njima. U porodilištu je došlo do zamjene embriona.

"Sjećam se da sam rekla sestri: 'To ništa ne mijenja. Ti si i zauvijek ćeš biti moja sestra'”, prisjeća se danas Marina Vidović.

"Ko to nije doživio, teško može da razumije kakav je to osjećaj", rekla je.

Dok je porodica pokušavala da prihvati ovu strašnu vijest, uslijedilo je još jedno otkriće: Jajna ćelija Marinine majke oplođena je spermom nepoznatog muškarca.

Tužba protiv klinike za vantjelesnu oplodnju

"Moje postojanje počivalo je na laži", piše Marina.

"Odjednom mi je cijeli život djelovao kao privid", rekla je.

Čovjek koji ju je odgajio nije bio njen biološki otac. Situaciju dodatno komplikuje to što on više nije živ.

"Najbolnije je bilo to što više ne mogu da razgovaram o tome sa njim, čovjekom koji je bio najvažniji u mom životu".

Ipak, pronalazi jednu utjehu:

"Umro je uvjeren da smo njegove biološke kćerke", istakla je.

Za razliku od svoje sestre, Marina ipak ima biološku vezu sa majkom. Ali sumnja ostaje: ko smo mi kada jedan dio slagalice nedostaje?

Porodica tada pokreće dug sudski postupak protiv klinike. Ustanova nije bila u stanju da pruži identitet bioloških roditelja niti da objasni svoje propuste. Godine 2018. proces je završen vansudskim poravnanjem i novčanom odštetom, ali misterija je ostala.

"Kada ne znate odakle dolazite, ne tražite samo rodbinu, tražite i sebe", objašnjava ona.

Sjeća se da je posmatrala nepoznata lica na ulici, pokušavajući da pronađe sličnosti.

Još veća bliskost u porodici

Pisanje je postalo način da se suoči sa svim tim pitanjima.

"Pisanje mi je pomoglo da prihvatim događaje i pomirim se sa svojom pričom", kaže ona.

Taj proces doveo ju je do jednog zaključka: srodstvo je biološko, ali pripadnost je izbor koji se donosi svakog dana.

"Moja majka nikada nije pravila razliku između nas. Ako su ovi izazovi nešto promijenili, to je da su nas još više zbližili".

Ipak, želja da sazna svoje porijeklo nikada je nije napustila, iako je dugo osjećala kao da time izdaje svog preminulog oca. Ta pitanja nikada je neće potpuno napustiti.

Poslije godina potrage, konačno je pronašla svog biološkog oca. Njihov prvi susret dogodio se prije samo nekoliko mjeseci. Danas su i dalje u kontaktu.

Pravo da se zna istina

Kroz svoju knjigu Marina Vidović zalaže se za jedno osnovno pravo: pravo svakog djeteta rođenog uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje da zna svoje biološko porijeklo.

"Nikome ne želim da živi sa ovakvim pitanjima bez odgovora. Svako bi trebalo da ima slobodu da odluči da li želi da zna istinu ili ne – ali ta mogućnost mora da postoji".

Danas na svoj život gleda drugačije. Njena priča možda je počela mnogo prije njenog rođenja – odlaskom njenih roditelja u Švajcarsku i nizom slučajnosti koje su oblikovale njihov put.

"Sama činjenica da danas postojim ogroman je dar", zaključuje Marina.