Himzo Polovina preko dana je bio ugledni neuropsihijatar i nesebično je pomagao ljudima, a kako bi noć padala, pretvarao se u pjevača sevdalinki, te su govorili da je imao glas poput slavuja protkan emocijama koje su vrlo lako pronalazile put do srca ljudi.

Ispod intelektualne fasade krio se vrcav duh, pravi šeret. Pacijentima je pričao viceve, često i svoje dosjetke, pjevao im pjesme koje tješe i liječe dušu ili makar krate muke.

Himzo nije učestvovao u trci za estradnu popularnost, za njega je muzika bila najveći lijek. Bio je prikupljač pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odličan poeta i doktor.

Mnogi smatraju da je on najprominentniji pjevač i sakupljač sevdalinki svih vremena. Polovinin sakupljački i interpretativni rad starogradske (malovaroške) pjesme se karakteriše kao autentično muzičko nasleđe Bosne i Hercegovine.

Njegovo duboko razumijevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi.

Kako je od neuropsihijatra postao poznati pjevač?

Rođen je 1927. godine u Mostaru u kvartu Donja Mahala. Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Često je znao da Himzu sa svojom braćom i sestrama poreda ispred sebe i tjera da pjevaju u jedan glas. Nerijetko ih je savjetovao da idu u Muslimansko društvo ITIHAD.

Poslije Drugog svjetskog rata Himzo prelazi u Sarajevo da studira medicinu i igra folklor.

Svirao je violinu, a kao student Medicinskog fakulteta 1950. godine bio je član Studentskog KUD „Slobodan Princip Seljo", a nastupa i sa KUD „Ivo Lola Ribar", KUD „Proleter“, ZKUD „Vaso Miskin Crni", KUD „Miljenko Cvitković", te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe.

Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista - neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije.

Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Postao je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu.

Igrom slučaja 1953. godine položio je audiciju na Radio Sarajevu i ušao u jato besmrtnih slavuja sevdaha. Postao je radio pjevač i pored neartikulisanog izgovora glasa "r".

"Bila je zima, januar mjesec. Dok sam čistio snijeg sa grupom studenata, neko je donio glas da je taj dan u deset sati audicija na Radio Sarajevu. To mi se svidjelo na prvu, ko velim - bolje da pjevanjem zaradim za džeparac nego da čistim snijeg", pričao je legendarni Himzo.

Koja srpska pjesma ga je proslavila?

Odvajkada je u Šumadiji postojao kult kafanske pjesme. Tako je negdje oko 1950. godine u šumadijskim kafanama bila popularna pjesma „Jutros rano slušam pjevaju slavuji“, danas poznatija kao „U lijepom starom gradu Višegradu“.

Tu pjesmu napisao je Dragiša Nedović, narodni pjesnik, kompozitor i tekstopisac (1916-1966), autor mnogih pjesama za koje se do skoro mislilo da su izvorne.

Međutim, ni jedna pjesma nije na svojevrsan način obilježila vrijeme u kome se tada živjelo, kao što su dogodovštine oko njenog nastanka. Iz nje je izbačena Srbija, to jest strofa:

„Ustaj isprati me moram da putujem, u Srbiju idem svome rodnom gradu, za tobom ću Kiko vječno da tugujem, zašto sam te samu ostavio mladu“.

A za to je zaslužan upravo Himzo Polovina. Naime, u nekada kultnoj kafani „Park“ nastupao je u ono vrijeme čuveni pjevač Rade Bajić. Među gostima se našao i Himzo Polovina.

Kada je čuo pjesmu pozvao je Bajića, da mu je za stolom otpjeva. Ismet Alajbegović Šerbo, nadaleko čuveni harmonikaš zapisivao je note i tekst pjesme.

Po povratku u Sarajevo Himzo Polovina je za „Radio Sarajevo“ snimio pjesmu pod nazivom „U lijepom starom gradu Višegradu“. Ali Srbije i Kike u njoj nije bilo. Kao muslimanski nacionalista, Polovina je poslije Drugog svjetskog rata osuđen i odležao je robiju.

Da li mu je zato zasmetala Srbija nije poznato, ali niko nije primijetio logički nedostatak da se on u pjesmi vraća: „Evo sam ti doš'o sjedim na Bikavcu“, tako da je i literalna vrijednost pjesme značajno umanjena.

Nedović je brže bolje otišao u Sarajevo i ponio dokaz iz SOKOJ-a da je pjesma zaštićena, ali nije smio mnogo da „talasa“. I dan-danas pjesma živi u narodu, a legendarni pokojni Rade Bajić znao je u šali da kaže: „prodao sam najljepšu srpsku pjesmu za deset ćevapa“.

Pjesma "Emina" kao lična karta

Prve pjesme je upio od poznatih pjevača iz svog rodnog kraja, naročito od Sevde Katice koja je na vijest o Emininoj smrti izustila stihove: "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet' neće."

Te stihove je Himzo dodao kao posljednju strofu na one legendarne Šantićeve "Emine" i snimio na jednoj od svojih prvih ploča. Upravo ta pjesma je postala njegova "lična karta".

Tokom dvadesetogodišnje diskografske karijere snimio je stotine starih i novih sevdalinki. Goran Bregović je u filmu "Kuduz" promovisao pjesmu "Žute dunje", zapravo pjesmu "Voljelo se dvoje mladih" koju je Himzo snimio početkom 60-ih.

Znao je pacijente pjesmom i da razgali i da rastuži, ali njegov nemirni duh i energija su uvijek dizali ljude na noge. Preminuo je sa pjesmom na usnama, na koncertu u Plavu 5. avgusta 1986. u svojoj 59. godini.

Posljednja pjesma koju je zapjevao bila je upravo "Emina", i to poslije nekoliko bisova, piše Kurir.