Sveti Nikolaj Velimirović isticao je da Crkva sažaljeva bogataše ne zbog njihovog bogatstva, već zbog duhovne praznine koju ono nosi.

„Eto zbog čega Crkva, bez zavisti i mržnje, ima samo sažaljenje za bogataše. Uzeti ovo sažaljenje kao slabost Crkve prema bogatašima i kao težnju njenu da opravda ‘stalež’ bogataški, daleko je od istine kao zvijezde od rakete. Crkva nije staleška, no sveljudska“, govorio je vladika.

On je naglašavao da ljudi često grme protiv bogataša misleći da je to moderno, ali da bi prvo trebalo da ispitaju sebe.

„Recimo, vama se ukaže prilika da postanete bogataš – da li biste vi to odbili? I da li onda ne bi zaćutali? Vi se ljutite na Crkvu što se i ona ne bori protiv bogataša. A zar Crkva to ne čini? I zar nije činila i prije vašeg rođenja, i prije rođenja vašeg dede i čukundede?“

Vladika je isticao da postoji razlika između prekora: Crkva to radi iz sažaljenja, a ljudi iz zavisti.

Sažaljenje Crkve prema bogatašima

„I kada vaša usta zamuknu u grobu, zar će i usta Crkve prestati da govore?“ – pitao je vladika Nikolaj Velimirović, naglašavajući vječnu ulogu Crkve u vođenju ljudi ka Bogu. Apostoli su, podsjetio je, još prije devetnaest vijekova upozoravali da bogatstvo ovoga svijeta ne smije biti izvor lažne sigurnosti, već da se čovjek oslanja na Boga živoga.

Razlika između svijeta i Crkve ogleda se, prema njegovim riječima, u pristupu bogatašima. Ljudi često kritikuju iz zavisti, dok Crkva u bogatašu vidi čovjeka, biće u duhovnim iskušenjima. „Ako vi u bogatašu vidite samo bogataša, Crkva u bogatašu traži čovjeka.“

Bogatstvo i duhovna slabost

Vladika je govorio da bogataši često spadaju u „kritičnu grupu“ – naizgled moćni i zaštićeni, ali duhovno prazni.

„Teško onom koji umnožava što nije njegovo i koji se ugnijezdi u blatu pohlepe – tako još govori glas starozavetne Crkve. Obložen zlatom i srebrom, a bez duha, bogataš je u očima Crkve najopterećeniji bednik, najteži bolesnik. Punoća njegovih sanduka često odražava očajnu prazninu njegove duše.“

Crkva ne osuđuje bogatstvo, već ukazuje na iskušenja koja ono nosi i na odgovornost bogataša prema drugima i prema sebi.

Duhovni dar – put ka milosti

Vladika je poručivao da gole osude samo guraju bogate dublje u materijalno:

„Prezrite njihovo bogatstvo i oni će ga sami prezreti. Prezrete li ih kao ljude, oni će još više zagrabiti u bogatstvo svoje. Ali darujte im neki duhovni dar – recimo sažaljenje – i oni će biti spremni da se otvore i daruju siromašnima ono što imaju.“

Poruka je jasna: Crkva se bori za čovjeka, za njegovu dušu i spasenje. Umjesto mržnje, ona nudi razumijevanje, molitvu i put ka duhovnoj slobodi, piše Republika RS.