Život Gojka Stojčevića, budućeg patrijarha Pavla preokrenuo je događaj koji se zbio u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Patrijarh Pavle tada je bio vjeroučitelj i vaspitač u Banji Koviljači, u Domu za djecu izbeglu iz Bosne.

Jednog vrelog dana ljeta 1944. potonji patrijarh Pavle izveo je djecu na rijeku Drinu da se rashlade. Kako su djeca, u svojoj neozbiljnosti, ponekad zalazila dublje u vodu, desilo se da je jedan dječak udario u dno korita rijeke, ostao bez daha i počeo da se davi. Vjeroučitelj Gojko nije oklijevao: skočio je u ledenu Drinu i uspio da mu spase život. Ali, taj herojski ­ čin nije prošao bez posljedica. Ubrzo nakon tog podviga, vjeroučitelj Gojko je dobio visoku temperaturu i ozbiljnu upalu pluća. Ljekari su utvrdili da je dobio tuberkulozu, tada poznatu i kao “sušica”. Dijagnoza nije bila nimao optimistična – predvidjeli su mu svega oko tri mjeseca života.

U jeku bolesti, vjeroučitelj Gojko otišao je u manastir Vujan, na planini Vujan između Čačka i Gornjeg Milanovca. Vjerovao je da mu se bliži kraj i osjetio potrebu da posljednje ovozemaljske dane provede u manastiru, daleko od svih. Monasi su ga primili, ali su ga zbog straha od zaraze držali izolovanim; rečeno mu je da ne ulazi sa njima u crkvu tokom liturgije, da ne jede za zajedničkim stolom i da ne kontaktira monaštvo, kako ne bi prenio tuberkulozu.

Taj mirni manastirski život, međutim, postao je spas vjeroučitelja Gojka – ne samo tjelesni, nego i duhovni. Dok su drugi monasi služili, on bi čekao da liturgija završi, pa tek onda ulazio u crkvu, klečao pored moštiju poznatog vujanskog svetitelja i molio se satima, često kroz suze. Postepeno, i iznenada po mnogima, njegova bolest je počela da se povlači – to je doživljeno kao čudo.

Kao izraz svoje zahvalnosti Bogu i manastiru Vujan, kao i planinskim stazama kojima je lagano hodao tokom oporavka, vjeroučitelj Gojko izrezbario je mali drveni krst. Taj krst je imao posvetu: “Povodom iscjelenja svoga, manastiru Vujnu, rab Božji Gojko”. Krst je pažljivo sačuvan i danas se čuva u riznici manastira Vujan, kao važna relikvija koja se iznosi pred vjernike samo o velikim praznicima.

Kako je bolest bila ključna za njegov odlazak u manastir Vujan, tako je i period proveden u ovoj svetinji bio novi prelomni trenutak u njegovom životu. Boravak u Vujnu i iskustvo iscjeljenja koje je pripisao Božjem promišlju, podstakli su vjeroučitelja Gojka Stojčevića da razmisli o monaškom pozivu. Kasnije se, 1948. godine, zamonašio u manastiru Blagovještenje koji se nalazi nedaleko od Vujna, u Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Tu je uzeo monaško ime Pavle, po apostolu Pavlu, prenosi Blic žena.

Rizikujući sopstveni život da bi spasio dječaka, tada veroučitelj, a kasnije poglavar Srpske pravoslavne crkve pokazao je na dijelu šta znači čovekoljublje. Tokom čitavog ovozemaljskog života koji je potrajao 95 godina voljeni srpski patrijarh učio je narod snazi vjere i molitve koja ga je i fizički i duhovno obnovila u najtežim trenucima. Njegova skromnost i pouke koje nam je ostavio nastavljaju da svijetle poput luče koja se nikada neće ugasiti.