Autosugestija, vjera ili zvanična medicina? Zorica Karanović, doktorka socijalne psihologije, književnica i novinarka, veruje da je sve zajedno imalo značajan uticaj u procesu njenog izlječenja. Prije šest godina osjetila je da joj je zdravlje narušeno, a onda je bolest, bez dijagnoze, postala vidljiva na njoj.

Zorica je 2017. počela da se osjeća malaksalo, gubila je kilograme naglo, često je povraćala, gubila apetit. Krenula je na niz pregleda, ali sve vrijeme se kretala u magli jer čak pet ljekara nije uspjelo da na početku ustanovi gdje je žarište. Svoju životnu borbu podijelila je na televiziji, a tom prilikom je otkrila da su joj u jednom momentu čak birali i sliku za spomenik, ali da vjeruje da joj je odlazak u manastir Tumane pomogao.


"Majka me je odvela na mjesto koje me je najviše radovalo"



"Kada su moji najbliži članovi porodice, u trenucima kada sam se borila za život, tražili od mene da izaberem sliku za nadgrobni spomenik, moja mama je to gurnula, bacila i rekla: 'Zorica će živjeti. Ja duboko to znam'", sjetila se Zorica, iako ni sama nije vjerovala u riječi svoje majke.


Shvatajući da joj je kraj veoma blizu, zamolila je majku da je odveze na mjesto na kojem se najviše radovala, kako bi to bilo mjesto i njenog konačišta.


"To je bio Zlatibor. I priča, zapravo, kreće odatle. Mi smo došli na Zlatibor, to je bio oktobar mjesec, 25 stepeni, meni je bilo jako hladno. Imala sam set bočica protiv povraćanja, mučnine, dijareje, probiotike, antibiotike... Ali i dalje bez dijagnoze. Nikako nismo uspjeli da uključimo grijanje u apartmanu, pa je vlasnica rekla da će doći njen prijatelj da nam uključi."


"Spakujte se, vodim vas na jedno mjesto"



Za pola sata je došao jedan gospodin, Aleksandar Pavlović, nekadašnji potpukovnik u penziji, koji se vraćao iz manastira Dubrava gdje je volonterski cepao drva. On ju je pogledao, a ona ogrnuta ćebadima, sa silnim lijekovima na stolu i upitao je od čega boluje. Zorica nije umjela da mu odgovori jer je odgovor i njoj samoj bio nepoznanica.


"Spakujte se, sutra u 10 sati dolazim po vas i vodim na jedno mjesto", rekao mi je. Ja iskreno nisam bila sigurna da ću moći da izdržim taj put, bio je veoma dug, ja sam jako teško hodala, izgubila sam 15 kilograma. Vodio nas je kanjonom rijeke Uvac. Put do manastira Dubrava je uzak, strm i dug. Mi smo došli, meni je u više navrata bilo muka, zaustavljali smo automobil, uzimala sam terapiju, međutim, svaka moja želja da se vratimo u apartman bila bi uvreda tom divnom čovjeku", pričala je Zorica.


Stigli su u manastir Dubravu, a tu su ih dočekali promati Teodor i iguman Danilo. Prvo se ispovijedila, a onda joj je pročitana molitva.


"Sutradan, ne znam šta se dogodilo, bila sam druga osoba. Da li je to autosugestija, ja sam pritom doktor socijalne psihologije, dakle ja nisam neko ko je laik i ko tek tako bezrazložno vjeruje u bilo šta, iako sam cijeli život bila vjernik, ali verujem da tu postoji neka viša sila", objašnjavala je ona.


Odlazak u manastir Tumane koji je promijenio sve



Nakon toga dolazi natrag u Beograd i tu počinje njen oporavak. Do tada nikakve dijagnoze nije bilo. Sticajem okolnosti, njena mama odlazi kod apotekarke, pričaju o Zoričinom zdravstvenom stanju, a apotekarka govori da su to simptomi helikobakterije. Uradila je test, a ispostavilo se da su parametri toliko loši da je jedva bila među živima. Dobila je kombinaciju antibiotika i počela da se oporavlja. Konačno. Tada je odlučila da je vrijeme da posjeti kozmetičarku i pored zdravstvenog, posveti se i estetskom momentu jer - sad je osjećala da ima snage i volje.


"Kozmetičarka mi kaže tad: 'Zorice, zašto ne odeš u manastir Tumane? Ima jedan divan monah, iguman Dimitrije, može da ti pomogne'. Dolazim kući, večeram sa mamom i na jednom kanalu, vjerovali ili ne, pojavljuje se iguman manastira Tumane, gospodin Dimitrije Plećević. Završi se njegova priča o manastiru, a sutradan ujutru mama i ja pijemo kafu, vrtimo telefone, kad ponovo repriza emisije. Ja kažem mami: 'Idemo u manastir Tumane'."

Ušla je u portu manastira i zatekla oca Dimitrija kako prodaje svijeće. Prišla mu je i zatražila pomoć.


"Pročitao nam je molitvu ispred moštiju Svetog Jakova i od tada u mom životu počinju da se dešavaju promjene, otvaraju neka nova vrata, neke nove perspektive. Ja sam uz pomoć vjere i promisli, ali, naravno, i zvanične medicine izliječena. Ja zato nikad ne bih isključivala vjeru i nauku, vjerujem da su one apsolutno kompatibilne, komplementarne i samo nama služe u pomoći", rekla je Zorica Karanović na kraju razgovara.