Iza ovog upozorenja nisu nužno stajale strašne priče kojima su djeca plašena, već spoj narodnih vjerovanja, poštovanja prema pokojnicima i sasvim praktičnih razloga.

Prema tradicionalnim vjerovanjima, sumrak je predstavljao granicu između dana i noći, pa se smatralo da nakon zalaska sunca nije vrijeme za boravak na groblju. Dan je bio namijenjen svakodnevnim poslovima i posjetama, dok se sa dolaskom mraka odlazilo kući.

Važno je naglasiti da izbjegavanje odlaska na groblje nakon zalaska sunca nije zvanično pravilo Srpske pravoslavne crkve, već dio narodnih običaja i predanja koja su se prenosila generacijama.

Stariji su djecu učili i da se na groblju ne viče, ne pravi buka i da se sa grobova ništa ne uzima i ne odnosi kući. Sve je to bilo povezano sa poštovanjem prema pokojnicima i mjestu njihovog počinka.

Postojao je, međutim, i vrlo jednostavan razlog zbog kojeg se nekada izbjegavao odlazak na groblje nakon što padne mrak.

Seoska groblja nekada uglavnom nisu imala rasvjetu, a staze su bile neravne i slabo uređene. Kretanje po takvom terenu u potpunom mraku predstavljalo je stvaran rizik od pada i povrede.

Zato se običaj da se sa groblja odlazi prije sumraka vremenom isprepleo sa različitim narodnim vjerovanjima. Priče o tome da noću „nije dobro“ biti na groblju tako su se prenosile sa starijih na mlađe.

Danas za takav običaj više nema praktične potrebe tamo gdje su groblja osvijetljena i uređena, ali se on u mnogim porodicama i dalje poštuje kao dio tradicije i kulture sjećanja na preminule.

Dakle, kada su bake govorile: „Idemo kući, sunce zalazi“, iza toga su se vjerovatno preplitale tradicija, poštovanje prema mjestu počinka i sasvim realna briga da se ne ostaje napolju kada padne mrak, piše Blic.