Oskar i Elizabet Lajon bili su prvi roditelji petorki koje su uspjele da prežive porođaj. Dječaci su došli na svijet u njihovom domu, bijeloj seoskoj kući s tri sobe u Kentakiju. Svih pet beba rođeno je između 21 i 22 časa, u srijedu uveče, 29. aprila 1896. godine, i svi su bili mrtvi do 14. maja iste godine.

Bebe su dobile imena Matej, Marko, Luka, Jovan i Pavle, i sve su preminule u roku od dvije sedmice – od gladi. Nabavljena je dojilja, ali ni to nije bilo dovoljno. Hranjenje na flašicu tada je bilo izrazito neodobravano, a gospođa Lajon je rekla da joj nisu dozvoljavali da to radi, iako su prodavnice slale mlijeko u kuću i flašice. Nikada nije rekla ko su bili „oni“ koji joj to nisu dozvoljavali.

Na dan njihovog rođenja, novine su pisale:

„Ovaj mali grad bio je pun uzbuđenja i velikog interesovanja još od ranog jutra, kada je vijest prvi put objavljena. Događaj je bio glavna tema razgovora na ulicama, poslovni ljudi su zanemarili svoje poslove, službenici i radnici uglavnom su zaboravljali na posao i trgovinu da bi razgovarali o djeci porodice Lajon.“

Porođaj je zabilježen u izvještajima lista Enquirer, prema statistici, kao jedan od najznačajnijih poznatih u istoriji svijeta i događaj koji je privukao više pažnje nego bilo šta što se ikada dogodilo u tom dijelu zemlje.

Te noći, u domu gospođe Lajon, majke, rođeno je pet dobro razvijenih dječaka koji su bili spremni za život. Doktor Metjuz, koji je vodio porođaj, naveo je da ovaj slučaj zasjenjuje sve ostale poznate u medicinskom svijetu i da nema nikakvog razloga zašto bi bilo koji ljekar sumnjao da će djeca preživjeti. Bili su živahni koliko je to uopšte moguće, a doktor je rekao da su svih pet beba bili u boljem stanju za život nego većina djece njihovog uzrasta. Međutim, sudbina je htjela drugačije.

Gospođa Lajon, srećna majka petorki, rođena je u Kentakiju i poticala je iz dobre porodice. Imala je 39 godina, bila je veoma sitne građe, prilično lijepog izgleda i prijatnog stava. Gospodin Lajon, otac petorki, imao je 46 godina i takođe je bio sitnog rasta. Nedavno se doselio u Kentaki, gdje je osnovao porodicu sa gospođom Lajon. Bio je farmer i otac šestoro djece, pored petorki, a svu djecu je rodila njegova sadašnja supruga. Najstarije dijete imalo je 20 godina, a najmlađe 2 godine.

Prije četiri godine, porodica Lajon izgubila je jedno dijete. Od rođenja petorki, u dom je pristigla velika količina pomoći i novca. Skoro svaka kompanija za bebinu hranu u zemlji poslala je telegram ocu dječaka, navodeći da su spremni da u najkraćem roku besplatno isporuče bilo koju količinu hrane koja bude tražena. Pristizali su telegrami svih vrsta sa zahtjevima za informacije o njima. Propovjednici iz raznih dijelova zemlje slali su poruke tražeći privilegiju da obave krštenje, a poruke svih vrsta pristizale su u stalno rastućem broju.

Prvo pitanje u zajednici ujutro, i posljednje uveče, bilo je: „Kako su dječaci?“ Hiljade ljudi posjetilo je dom porodice, ali malo njih je uspjelo da vidi bebe, pa je ljekar na kraju bio primoran da postavi stražu oko kuće kako bi spriječio masu da silom uđe.

U susjednim gradovima organizovane su ekskurzije kako bi se vidjele petorke, a kao posljedica cijele te gužve, došlo se na ideju da se dječaci presele u grad i da se nikome, osim medicinskom osoblju, ne dozvoli ulazak u prostoriju dok ne budu dovoljno jaki da podnesu prisustvo posjetilaca i dok njihova majka ne bude van životne opasnosti.

Ali petorke to nisu dočekale.