Devedesetih godina prošlog vijeka, u vihoru promjena i neizvjesnosti, jedan Italijan je kročio na tlo malog, ali toplog grada – Bosanske Krupe. Njegov dolazak nije bio ništa neuobičajeno, ali ono što se desilo nakon toga postalo je priča koju mnogi i danas prepričavaju s osmijehom i nevjericom. Upravo tu, na obalama Une, upoznao je ženu koja će mu zauvijek promijeniti život – Hasniju.

Hasnija je tada radila u lokalnom restoranu. Tih dana, Italijan je često dolazio na ručak, a kako to obično biva – od pogleda i pozdrava, preko kratkih razgovora, rodila se posebna povezanost. Iako su ih dijelile godine i različiti jezici, njihova srca govorila su isti – jezik ljubavi.

Velika razlika u godinama, različite kulture i udaljenost Italije nisu uspjeli da slome ono što se među njima razvijalo. Ljubav je rasla, sazrijevala i trajala. Prije deset godina, odlučili su da je vrijeme da svoju priču ozvaniče – vjenčali su se i zakleli jedno drugom na vjernost. Mnogi su se tada pitali koliko će to potrajati, ali oni su, bez velike buke, iz dana u dan dokazivali da ljubav ne zna za prepreke.

Ono što nisu ni slutili jeste da će nakon deset godina braka, i u godinama kada se većina žena polako miri s tim da je jedno životno poglavlje zatvoreno – Hasnija doživjeti najljepše iznenađenje. U svojoj 46. godini, saznala je da je trudna.

„Otišla sam doktoru zbog mučnine. Bila sam uvjerena da je to menopauza. Dosta mojih prijateljica je već bilo u tim godinama u menopauzi i meni je to djelovalo logično“, priča Hasnija. „Doktor me pogledao i pitao – šta mislim o trudnoći? Ja sam se nasmijala i rekla: ‘Ništa ne mislim, to je davno iza mene.’ A on mi je uzvratio: ‘Mislili ili ne – vi ste trudni. I čestitam vam!’“

U početku nisu mogli da povjeruju. Prva tri mjeseca su, kako kaže, proveli u tišini, gotovo u poricanju. Strah je bio prisutan – zbog njenih godina, zbog svega što je život već nosio. „Ja sam već odavno otpisala mogućnost da ću ikada postati majka. Nikada nisam uspjela da ostanem trudna. A onda, u tim godinama – vijest koja mijenja sve.“

Kako su mjeseci prolazili, strah je polako prerastao u nadu, a nada u radost. Hasnija je trudnoću iznijela bez ijedne komplikacije, „školski“, kako kaže. A kada je stigla mala Ines, sve je dobilo novi smisao.

„U devetom mjesecu, razmišljala sam samo o Ines. Ona je mirna, dobra beba, pravo čudo. Donijela je svjetlost u naše živote. Bilo je trenutaka kada smo se pitali – kako ćemo, šta ćemo... Mi nismo više mladi. Hoćemo li doživjeti njeno odrastanje? Ali imali smo podršku – porodice, prijatelja, ljekara. Niko nas nije ostavio same.“

Danas, Italijan koji je prije trideset godina odlučio da ostavi svoju zemlju i ostane zbog ljubavi, svaki dan provodi uz svoju suprugu i kćerkicu. Njihova priča je dokaz da je ljubav moćnija od prepreka, da nikada nije kasno za novo poglavlje i da se čuda dešavaju – onda kada ih najmanje očekujemo.

Ines danas ima sedam godina i uživa sa svojim roditeljima.