Stručnjakinja za razvoj djece Sigi Koen, koja je tokom karijere radila sa više od 5.000 porodica, upozorava da takav pristup često izaziva zbunjenost i nepotrebne sukobe. Nakon dugogodišnjeg rada kao vaspitačica, profesorka i savjetnica roditeljima, ističe jedno jednostavno pravilo koje se, kako kaže, uvijek pokazalo efikasnim: "Recite ono što zaista mislite", piše CNBC. Djeca nemaju dovoljno životnog iskustva ni emocionalne zrelosti da bi učestvovala u svakoj odluci ili određivala šta će se sljedeće dogoditi. Potrebno im je jasno, smireno i samouvjereno vođstvo. Zato retorička pitanja, naročito ona koja počinju sa "zašto", često izazivaju osjećaj stida ili tjeraju dijete da zauzme odbrambeni stav. Umjesto toga, Koen savjetuje da jednostavno i direktno kažete ono što želite da poručite.

Na primjer, umjesto: "Zašto moram toliko puta da ti ponavljam?!", pokušajte da kažete: "Već sam to rekla nekoliko puta. Znam da je to frustrirajuće za oboje. Sada je vrijeme da obujemo cipele i krenemo." Slično tome, umjesto pitanja: "Zašto to uvijek radiš?!", recite: "Primjećujem da se ovo često ponavlja. Zajedno ćemo poraditi na tome." Prvi pristup, objašnjava Koen, često izaziva otpor, dok drugi otvara prostor za saradnju i zajedničko rješavanje problema.

"Recite ono što zaista mislite"

Jedno od osnovnih načela koje Koen primjenjuje u radu sa roditeljima glasi: "Recite ono što zaista mislite." Savjetuje roditeljima da se, prije nego što nešto kažu, zapitaju: "Šta zapravo želim da poručim?" Nakon toga dovoljno je da to jednostavno izgovore. Tako, umjesto pitanja: "Zašto si udario brata?!", možete reći: "Ne smiješ da udaraš brata. Čak i kada si ljut, udaranje nije u redu. Kako možeš na drugi način da mu pokažeš da si uznemiren?" Umjesto: "Zašto ti je soba ovako neuredna?", pokušajte sa: "Vidim mnogo stvari na podu kojima tu nije mjesto. Hajde da ih zajedno sklonimo." Djeci je, naglašava Koen, mnogo korisnije jasno vođstvo nego ispitivanje. Upravo je jasnoća često djelotvornija od beskrajnog postavljanja pitanja.

Uputstvo nije pitanje

Roditelji često, iz želje da zvuče ljubazno, obična uputstva pretvore u pitanja. Na primjer: "Možeš li, molim te, da obuješ cipele?" ili "Poslije ovoga idemo na spavanje, važi?" Iako takav pristup djeluje nježnije, dijete može da zaključi da je riječ o prijedlogu, a ne o nečemu što se zaista očekuje. Tada se otvara prostor za pregovaranje i nepotrebne sukobe. Umjesto toga, Koen preporučuje mirne i jasne rečenice poput: "Obuj cipele, molim te. Krećemo.", "Večera je gotova. Operi ruke." ili jednostavno: "Vrijeme je za spavanje." Jasna uputstva djeci često ulivaju osjećaj sigurnosti, zbog čega su spremnija na saradnju.

Pitanja koja osnažuju

To, naravno, ne znači da pitanja treba izbjegavati. Naprotiv, ona su izuzetno vrijedna kada pomažu djetetu da razmišlja, pronalazi rješenja, izražava osjećanja i razvija samopouzdanje i samostalnost. Djeci nije potrebno postavljati pitanje prije svakog uputstva da bi se osjećala uvaženo. Manje nepotrebnih pitanja roditeljima pomaže da lakše prepoznaju kada je djetetu potrebno vođstvo, kada saradnja, a kada jednostavno jasna i smirena poruka. Kako ističe Koen, upravo takve male promjene u svakodnevnoj komunikaciji vremenom mogu donijeti velike promjene u porodičnim odnosima.

(SuperŽena)