Ali psiholozi sve češće ukazuju na neočekivan problem: neka djeca se toliko naviknu na stalno odobravanje da vremenom prestaju bilo šta da rade bez spoljašnje potvrde. Dijete više ne osjeća radost u tom procesu. Čeka reakciju odrasle osobe. A ako pohvala izostane, javlja se anksioznost, negodovanje ili gubitak motivacije.
Najveća greška koju roditelji prave jeste davanje opštih pohvala. Većina odraslih koristi takozvane evaluativne pohvale: „Bravo!“, „Pametna djevojčica!“, „Samo tako, samo nastavi!“ Ove riječi zaista pomažu u uspostavljanju emocionalne veze sa djetetom. Međutim, postoji jedna caka: dijete ne razumije šta je tačno dobro uradilo. Kao rezultat toga, fokus se pomjera sa same radnje na želju da čuje još pohvala. Dijete počinje više da se trudi, ne zato što je zainteresovano ili motivisano da nauči nešto novo, već zbog onog poznatog „bravo“. I vremenom, pohvala gubi svoju vrijednost – djeca jednostavno prestaju da je shvataju ozbiljno.
Fraza koja bolje gradi samopouzdanje od „ti si najbolji“
Psiholozi preporučuju opisivanje konkretne radnje djeteta umjesto davanja opšte ocjene. Ne: „Dobro si sredio sobu.“ Već: „Vidim automobile u garaži i lutke na polici. Sada imamo mjesto za igru.“ Na prvi pogled, razlika djeluje beznačajno. Ali ova vrsta pohvale pomaže djetetu da vidi rezultate svojih postupaka. Da konkretnije shvati šta je bilo dobro. Ovo je ključno za razvoj zdravog samopoštovanja. Dijete počinje da razumije: „Ja sam to uradio.“ Ne jednostavno: „Bio sam pohvaljen.“
Važnije je da djeca znaju da se njihov trud primjećuje. Ovo je posebno važno u situacijama kada nešto nije uspjelo. Mnogi roditelji nesvjesno hvale samo pobjede: dobre ocjene, medalje, uspjehe. Psiholozi naglašavaju da je daleko važnije prepoznati djetetov trud. Fraze poput „Video sam koliko si se trudio“ ili „Nisi odustao, iako je bilo teško“, grade otpornost kod djece. Na ovaj način, dijete razumije da je cijenjeno i za trud, a ne samo za rezultate. To znači da greške više ne djeluju kao katastrofe.
Pohvala je posebno važna za buduće odnose djeteta. Stručnjaci takođe ističu zahvalnost. Kada roditelji iskreno zahvale svom djetetu na pomoći, ono razvija osjećaj sopstvene vrijednosti. „Hvala ti što si pomogao baki.“ „Hvala ti što si sklonio igračke.“ Takve riječi podstiču odgovornost i sposobnost da se primijete potrebe drugih. Upravo tu se kasnije razvija empatija – kvalitet koji danas nedostaje mnogoj djeci.
Zašto je opasno stalno govoriti djetetu da je genije
Još jedna greška koju savremeni roditelji prave jeste hvaljenje urođenih kvaliteta. „Ti si najljepši.“ „Ti si pravi genije.“ Zvuči bezopasno, ali: takve etikete stvaraju unutrašnju napetost. Dijete počinje da se plaši da neće ispuniti tu sliku. A ponekad je lakše potpuno napustiti težak zadatak nego se suočiti sa mišlju: „Šta ako nisam toliko pametan koliko svi misle?“ Stoga, stručnjaci savjetuju hvaljenje konkretnih manifestacija, a ne opšteg talenta: „Sviđa mi se koliko brzo računaš.“
Ponekad nisu riječi, već roditeljski pogled ono što je važnije djetetu. Posebno između tri i pet godina, djeca snažnije reaguju na emocije odraslih nego na riječi. Osmijeh, zagrljaj, nježan pogled, tapšanje po glavi – sve je to pohvala. A ponekad je upravo to ono što djetetu daje najvažniji osjećaj: „Nisam voljen/a zbog svojih dostignuća. Voljen/a sam tek tako.“
Psiholozi sve češće govore da su djeca umorna od toga da budu „savršena“. Savremeni roditelji se veoma trude da pravilno vaspitaju djecu. Naravno da je ravnoteža najvažnija stvar u roditeljstvu, ali je nije lako pronaći. Ponekad, u ovoj potrazi za uspjehom, odrasli suptilno počinju da procjenjuju bukvalno svaki korak koji dijete napravi: ako dobro uradi, dobro urađeno; ako loše uradi, treba da se poboljša. A onda djetinjstvo postaje beskrajan sistem testiranja.
Stručnjaci nas podsjećaju: od velikog je značaja da dijete osjeti ne samo zahvalnost za svoje postupke, već i bezuslovno prihvatanje. Jer to je ono što kasnije postaje unutrašnja podrška u odraslom dobu.
(Stil)
Komentari (0)