Riješena dilema kako obilježiti slavu kada domaćin umre
FOTO: Printscreen
Porodice obilježavaju slavu onako kako crkva nalaže, trude se da ispune sve običaje i proslave je onako kako dolikuje, ali postoje neke situacije u kojima dolazi do zabune kako da se postave.
Jedna od takvih situacija je i da li porodica treba da slavi slavu ukoliko dođe do smrtnog slučaja, odnosno ako domaćin umre.
Na pitanje kako crkva nalaže da se obilježi slava kad umre domaćin kao i na ostale nedoumice na ovu temu za portal Ona.rs odgovor je dao diplomirani teolog i psiholog Darko Nikolić:
“Ovo pitanje jeste stalna dilema i pokreće polemike i nedoumice. Naš narod ima različita mišljenja treba li slaviti ili ne prve godine nakon što je domaćin preminuo, međutim stav Crkve je potpuno jasan. Krsna slava se proslavlja u kontinuitetu i bez prestanka, pa i u slučaju smrti domaćina ili nekog od ukućana. Ona se proslavlja podjednako i u dobru i zlu, u blagostanju i radosti, pa i onda kada je porodica u žalosti. Shodno tome, ukućani treba da nastave da slave slavu i običaji proslavljanja krsne slave se ne menjaju. Samo se menja to da nam nedostaju najmiliji, ali i u tim slučajevima ne treba očajavati već se moliti za spasenje njihove duše i radovati ponovnom zajedničkom susretu u Carstvu Nebeskom.“
Prve godine je posebno teško obilježiti slavu zato što smo ostali bez najbližeg roda, pa kako onda izgleda slavljenje te prve godine?
“Na dan slave, najprije nasljednik, a po mogućnosti i ostali članovi porodice, trebalo bi da prvo odu na liturgijsko sabranje odnosno na službu u crkvu, na mjesto gdje će se pomoliti za zdravlje i napredak porodice, a isto tako i za preminulog domaćina, da ih se sjećamo, pominjemo i molimo za spasenje njihovih duša. Poslije se molitvena uspomena na našeg zaštitnika nastavlja u domu uz slavski kolač, žito, vino i sveću koje je prethodno sveštenik osveštao čitajući molitve i pominjući one koje slave, ali i naše pretke koji su slavili i od kojih smo naslijedili krsnu slavu. To se naročito vidi iz molitve kojom se osvećuje slavsko žito. Sveštenik moli Gospoda da blagoslovi raznovrsne plodove (žito i plodove koji se u njemu nalaze) i osveti one koji ih budu jeli, jer su svečari prineli ovo u slavu Njegovu odnosno slavu Božiju, a u čast svetoga kojeg tog dana proslavljamo, i za spomen onih koji su preminuli u blagočestivoj veri (misleći se na naše pretke i srodnike) koji su nam slavu predali.“
Mnogi se dvoume da li je potrebno mijesiti slavski kolač i kuvati žito, ali Nikolić potvrđuje da u tom pogledu nema promjene.
“Naše predanje nam govori da je Sveti Sava kao glavne simbole i obilježja slave odabrao iste one koje je i sam Gospod Isus Hristos izabrao na Tajnoj večeri, a to su hljeb i vino. Pored toga, Sveti Sava je u slavska obilježja uključio i skuvanu pšenicu, odnosno slavsko žito koje se kuva za pomen i pokoj duša naših srodnika i predaka. Žito simbolizuje nov život jer sadrži u sebi klicu novog života, a znamo da se iz posijanog zrna rađaju novi plodovi. Zaključak je da i posle smrti domaćina, ukućani nastavljaju da proslavljaju zaštitnika uz slavski hljeb, žito, vino i sveću, i u tom pogledu apsolutno nema nikakvih promjena”.
Domaćini slave slavu onako kako tradicija nalaže, a svi znamo da slavsku trpezu upotpunjuju i gosti. Da li valja da se gosti pozivaju na slavu te prve godine?
“Članovi porodice treba da se dogovore da li će proslaviti slavu u krugu porodice, ali neće pogrešiti i ukoliko to bude i sa gostima koji su inače dolazili. Podrazumijeva se da je slava prilika da se najdraži okupe i da je to mjesto koje ima za cilj skup i zajednicu koja treba molitveno da proslavlja svetitelja koji se tog dana slavi te je potrebno uzdržavati se od pretjeranog pića i nepriličnih razgovora, koji ionako ne priliče svetinji slave, a posebno kada je porodica koja slavi u žalosti. To je prilika da se gosti zajedno sa domaćinima sete, pomenu i evociraju uspomene na doskorašnjeg domaćina”.
Običaj u našem narodu je da se nosi crnina ili tamna odjeća poslije gubitka člana porodice, ali pošto je slava jedan lijep dan, da li je potrebno da se u toj svečanoj proslavi obučemo u crno?
“Crnina nije samo izraz žalosti onoga koji je nosi, već je i znak ostalima sa kojima dolazi u dodir, da ponašanjem ne povređuju osjećanja ožalošćenih. Svako ko ima potrebu da i na ovaj način iskaže bol i tugu, nema potrebe da zbog dana slave i gostiju skida crninu. Bitno je da radimo onako kako se mi osjećamo. Neko će nam reći da treba ili ne treba da nosimo crninu, kao i koliko dugo, ali treba poštovati svačiji bol i tugu, na kraju krajeva nismo svi isti i nemamo svi iste kapacitete da se izborimo sa gubitnom drage osobe”.
Razlučili smo kako treba da se ponašamo kada nam član domaćinstva premine, konkretno domaćin, a da li treba slaviti slavu, ukoliko dođe do iznenadog proglašenja dana žalosti u državi, Darko Nikolić je i na to dao odgovor.
“Кrsna slava se slavi u svim okolnostima, ona je prije svega duhovni čin, a ne veselje i gozba u vidu jela i pića. Кrsna slava nije ni prilika ni mjesto gdje u bilo čemu treba pretjerivati. Za sam kraj mogao bih da završim riječima Svetog vladike Nikolaja Velimirovića koji govori:
Sasvim je nelogično ne slaviti izgovarajući se žalošću. Baš kad je žalost i muka, onda treba sa većim usrđem slaviti i pripadati svecima Božijim na molitvu. Tada i sveci, odnosno Bog kroz svece, više i hitnije pomaže. A kad nam je sve na mjestu i sve po volji, onda se manje opaža pomoć od slave. Jer već imamo što želimo.
Slave su samo prilike da još više budemo povezaniji, da pružamo podršku jedni drugima, jer čovjek nije stvoren da bude jedinka za sebe, Crkva je zajednica i samo kao takvi, upućeni jedni na druge, možemo da se izborimo u teškim životnim situacijama i okolnostima”, završava Nikolić.
BONUS VIDEO:
Možda vas zanima
Žena
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
