U vrijeme najveće popularnosti, tamo negdje krajem osamdesetih, Šeki Turković bio je jedan od najtiražnijih pjevača u Jugoslaviji. I tada, kao i sada, kada je već uveliko u penziji, ostao je jedan sasvim običan čovjek, sa obe noge na zemlji.

Zaposlio sam se u građevinskoj firmi "Hidrotehnika", tako se zvala. Nije bilo loše. Kopaš kanale, miješaš malter, plata redovna, živeli smo u samačkom hotelu i bio sam svoj čovjek. E, tu sam počeo pomalo da pjevam... Znali su ljudi da lijepo pjevam, ali do tada sam pjevao samo na priredbama u školi, ništa, da kažem, ozbiljno, važno.

Prčvara kod Cvetka

E sad, tebe interesuje kako je sve to počelo, ovo što sam danas. Ovako: jedno veče smo otišli u neku prčvaru kod Cvetkove pijace i malo smo slušali muziku. Znaš kako, građevinci, fizikalci završe poso i gdje će nego u kafanu. Tu smo dolazili često. I navalilo društvo to neko veče da im pjevam i samo ponavljaju: "Aj ti da da otpjevaš dvije-tri pjesme, ajde, ajde!" Bilo nas četvorica za stolom i na kraju se dogovorimo - ajde da pjevam! Pozovemo šefa orkestra, pitamo ga je l' može, a on kaže: može, ali jedna pjesma je tri hiljade! Pazi, da mi platimo pa mogu da pjevam! Skupimo ti mi dvanaest hiljada i ustanem ja da pjevam. Otpjevam te četiri pesme, kad ono - gosti mi ne daju da siđem sa bine, traže još! Prilazi mi šef orkestra i pita me, na jekavici, to sam dobro zapamtio, gdje inače pjevam. Pogledam ga i kažem, nigde. Nigdje? Bilo mu čudno. Nastavlja on da se raspituje odakle sam, gde radim, šta radim... Odgovaram da radim u građevinskoj firmi, kopam kanale, mešam malter i vozim kolica. Hoćete li, kaže, da pjevate? Što da neću.

Tad smo kanale kopali u Mirijevu, bio je maj, sećam se kao danas: rodile trešnje u Mirijevu, mi beremo, jedemo, krademo, a seljaci nas jure! I odem ti ja taj jedan dan u maju, po savjetu tog šefa orkestra, u udruženje "Melos". Uzmem lijepo bolovanje i odem da polažem audiciju. I položim! I pazi sad ti ovo! Dobio sam diplomu da sam - kvalifikovani pjevač! Ne KV kopač kanala, nego KV pjevač! Čovjek s diplomom, ha-ha-ha!

Budi spreman

Ali nije tako počelo, to je samo bila audicija. Moja karijera je počela u kafani "Tri golubice". Al' to sam pričao sto puta! To veče kad sam pjevušio u kafani priđe mi neki harmonikaš iz Ripnja i pita me da li hoću da pjevam. Opet ja, što da neću! "Šta znaš da pjevaš?", pita on mene. Kažem da znam sve aktuelne pjesme, od Novice Negovanovića do Šabana. I krene on da se dalje raspituje, šta radim, gdje radim, gde živim, imam li odijelo da obučem, ma sve u detalj! Kaže, doći ću po tebe u samački hotel, budi spreman.

Moždani udar

Snimio sam sad dvije pjesme. Ima posla, pjeva se svuda. Imam i ovdje penziju. Nisam se vratio što sam tamo propao, to su samo glasine. Vidi me, ja sam sad u najvećoj snazi. Ne mogu da pjevam kao onda, jer sam imao moždani udar, ali nastupam. U Americi sam doživio moždani udar, a ništa osjetio nisam. Dođem kući i da uhvatim tanjir, on ispadne; čaša isto. Odem u bolnicu, kad ono teški moždani udar. Ali sad je sve kako treba. Treba da se čuvam, ali šta ću.

Moja Alma

Suprugu Eminu sam upoznao u kafani, a gdje drugde. Kaže ona da se ja njoj sviđam. Ona ima stan na Dušanovcu, a ja podstanar u nekoj rupi. Moramo da nađemo neki kompromis. Oženim se ja, ali bio sam nemirnog duha. Kao i svaki normalni muškarac, nemoj sad da mi kažeš da to nije tako. Dobili smo kćerku Almu 1982. Tatina mezimica, sve je u životu imala, ma sve. Završila je Višu poslovnu, ja sam je terao medicinu, ali nije htjela ni da čuje. Živi u Nemačkoj. Podarila mi je dvoje unučadi, Admina i Selmu.

I sad nešto razmišljam dok ti sve ovo pričam... Ispada, u stvari, da sam ja, na kraju, jedan sasvim normalan čovjek, sad i pravi penzioner. Imam unuke, još pjevušim, uživam, nema na šta da se žalim.

I samo još ovo da ti kažem. Nauči na mojim greškama, nemoj da budeš da ne kažem šta. Ovo da zapamtiš: mnogo je bitno da u životu plaćaš penziono i socijalno. I ja sam bio mlad i mislio da nikad neću dočekati penziju i ovo, ono, a vidi me sad - deda i penzioner. Uživam u tome. Raspričao sam se, a žurim. Čeka me unuka kod kuće na ručku, zvala me da dođem. Napravila mi je špagete.

BONUS VIDEO: