Nakon komemoracije u Nišu, Viki je stigla sa porodicom i prijateljima u kapelu, gdje će primati saučešće.

Viki Miljković, sa suzama u očima, ušla je u kapelu gdje je držala sliku svog brata Vladice iz djetinjstva. S velikom pažnjom, postavila je ovu fotografiju ispred sanduka, simbolizujući tako posljednju počast svom voljenom bratu.

Komemoracija za njenog brata Vladicu, koji je preminuo 28. marta, održana je u Kulturnom centru Niš, a među prisutnima bili su sin Dragana Markovića Palme, pjevačica Jana Todorović, pjevač Igor Lugunjić i vidno utučena Ceca Ražnatović koja je došla u pratnji kolege iz žirija "Zvezda Granda", Đorđa Davida. Oboje su se pozdravili sa Vikinom porodicom i seli u prvi red.

Emocije koje je izražavala tokom tih trenutaka svjedoče o dubokoj ljubavi i tuge koju osjeća zbog njegovog gubitka.

U 13h biće održano opelo.

Viki Miljković, održala je govor na komemoraciji svog brata Vladice, koji je dotakao i rasplakao gotovo sve prisutne.

Utučena Viki nije mogla da zaustavi suze, jer bol koju osjeća zbog odlaska mlađeg brata ne može riječima da opiše, piše Telegraf.

- Odakle da počnem, ne znam ni sama. Znala sam da će mi ovako biti - rekla je na početku kroz suze Viki, pa plačnim glasom nastavila...

- Među vama se danas nalaze mnogi njegovi prijatelji koji su prikazani ovdje na slikama i znam da bi oni htjeli mnogo toga da kažu, ali da nisu bili u stanju. Znam da su se danima gušili u suzama Buca, Đura, Pile, Dava... Ne znam ni koga sam rekla, koga sam preskočila, nemojte mi zameriti. Ne vidim jer mi idu suze i svjetlo mi ide u oči... Nikada u životu nisam imala teži i mučniji zadatak, da napišem ovih nekoliko rečenica i da kažem nešto, ne znam ni sama šta. Obratiću se mom Vladici, mom jedinom bratu... Mislila sam da ovaj dan nikada neće doći. I u proteklih par mjeseci sam čvrsto vjerovala da ćeš pobijediti ovu bitku, kao što si pobjeđivao uvijek u životu. Čovjek za ovakve stvari nikad nije spreman. Svi koji nas poznaju, znaju da je naša ljubav bila primjer kako treba da se vole brat i sestra. Ti si, Vladice, cijelog života bio moj mlađi brat i tako sam se i ponašala i tako sam se osjećala i nisam mislila da ću ikada ja ovo tebi da pišem. Dok sam ovo sastavljala, stalno pišem i žvrljam preko toga jer ne postoje riječi kojima bih opisala ovu bol, ovu tugu, ovu prazninu, ovaj šok... Kažu ljudi to će proći, a ja jako dobro znam da to ne prolazi. Samo se smjesti negdje, u neku pretkomoru, koju sakrijem od svih, ali kad ostanem sama, valjda zato ni ne volim da ostajem sama, znam koliko te pore razdiru dušu. To nisu pore, nego krateri i rupe koje kidaju i bole, a onda prerastu u osmijeh i neke lijepe uspomene. Sigurno ćemo se kroz vrijeme sećati još mnogo toga - rekla je između ostalog u govoru Viki Miljković.