Satan Panonski, pravim imenom Ivica Čuljak, bio je hrvatski punk muzičar, pjesnik i performer čiji je život obilježen ekstremnim umjetničkim izrazom, kontroverznim ponašanjem i tragičnom sudbinom.

Njegova umjetnost i životni put ostavili su dubok trag na regionalnoj pank sceni i danas su predmet rasprava i fascinacije.

Rođen 4. juna 1960. godine u Ceriću kod Vinkovaca, Ivica je odrastao u Slavoniji. Krajem 1970-ih postao je dio lokalne punk scene pod nadimkom Kečer II. Nakon kraćeg boravka u Hamburgu, gdje je dodatno oblikovao svoj punk identitet, vratio se u Jugoslaviju i postao pjevač benda Pogreb X, poznatog po pjesmi „Trpi, kurvo“.

Kečer II

Nadimak "Kečer" Vlado je zaradio zahvaljujući svojoj snažnoj i robustnoj tjelesnoj građi, rezultat dugogodišnjih treninga džuda. Njegov mlađi brat, koji je stalno bio uz njega, dobio je nadimak "Kečer II".

Vlado Čuljak priča o idiličnom djetinjstvu u slavonskoj ravnici i o izuzetnoj inteligenciji svog mlađeg brata. Ivica je bio odličan đak, ali je već u drugom razredu napustio gimnaziju jer je smatrao da je „prerastao“ ne samo školu, već i profesore, kojima je često uspješno parirao u raspravama.

„Prvi put ću ispričati jednu istinitu priču“, kaže Vlado.

„Ivica se tokom školovanja najviše družio s našim komšijom Đukom. Obojica su bili najbolji đaci u razredu. Ipak, „Mali Đuka“ danas je pomoćni biskup Đuro Hranić, poznat kao Anđeo Panonski, dok je moj brat izabrao sasvim drugačiji put i postao Satan Panonski.“

Legende kažu da je ime dobio kada su seoske žene, zgrožene njegovim izgledom, vikale za njim: „Goni se, vraže Panonije!“ Iako je Vlado bio protiv njegovog samopovređivanja, nije mogao da ga odgovori od toga. Čak mu je, s dozom ironije, znao reći da uzme i sjekiru, nadajući se da će ga odvratiti. Ali, Ivica je bio odlučan u svom jedinstvenom putu.

Autodestruktivni nastupi

Satan Panonski bio je poznat po svojim izuzetno bizarnim i šokantnim nastupima koji su pomerali granice performansa i izazivali snažne reakcije publike. Njegovi koncerti često su uključivali elemente samopovređivanja, što je nazivao “autodestrukcijom”.

„Bio je jedini na svijetu koji je na sceni izvodio takav body art. Cijela Evropa ga je poznavala. Sjećam se, na njegov rođendan je došlo preko 2000 pankera iz regije, pa čak i iz Irske i Engleske. Našem ocu to nije bilo drago, ali nije imao izbora. Ljudi su ga voljeli jer je bio pravedan čovjek. Dao bi prijatelju zadnju koru hljeba, a sam ostao gladan“, priča Vlado, dodajući da je Ivica bio izuzetno pažljiv prema svojim djevojkama.

Tokom nastupa, Satan Panonski bi se rezao, razbijao flaše o glavu i probadao se sigurnosnim iglama. Ove radnje bile su dio njegovog umjetničkog izraza, kojim je želio osloboditi publiku od “barijera postavljenih vaspitanjem i drugim oblicima ispiranja mozga.”

Goran Bare, frontmen „Majki“ i njegov prijatelj iz djetinjstva, svjedoči tome.

„Satan je bio utjelovljenje svega što plaši porodične ljude. Volio je ljude, ali nije podnosio licemjerje. Imao je ogroman uticaj na mene i uvijek ću govoriti o njemu s poštovanjem“, priča Bare.

Ivica se bavio slikarstvom i kiparstvom, a šok je bio sastavni dio njegovog izražavanja.

„Iako sam si i ja znao razbiti flašu na glavi, nikada se nisam rezao po tijelu kao on. Ljudi su padali u nesvijest gledajući ga, a on mi je govorio da ne osjeća nikakvu bol. Živio je intenzivno, kao da mu je svaki dan posljednji, ali duboko u sebi mislim da je bio jako nesrećan“, prisjeća se Bare.

Kafanska tuča završila kobno

Godine 1981, na koncertu gdje se Ivica teško isjekao i bio goropadan prema publici, dogodio se incident. Kasnije te noći, u kafanskoj tuči, probo je čovjeka nožem 15 puta i tako ga ubio. Nakon toga završio je u zatvorskoj bolnici Popovača.

Njegovi bližnji vjeruju da je tragedija nastala jer je branio brata. Umjesto u zatvoru, Ivica je odlučio da kaznu izdržava u bolnici, gdje je snimio dva albuma („Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj“ i „Nuklearne olimpijske igre“) i napisao zbirku poezije „Mentalni ranjenik“.

„Bio je jedini koji je imao radnu sobu u bolnici, izlazio na vikende i održavao koncerte. Glavnu sestru je briljantno manipulisao da mu to omogući,“ otkriva reditelj Milorad Milinković.

Legende o njegovoj smrti

Nakon osam godina u Popovači, Ivica Čuljak poginuo je 27. januara 1992. u Vinkovcima u 32. godini, kao vojnik u ratu. Legende kruže o njegovoj smrti, ali Vlado vjeruje da se radi o nesretnom slučaju – povratkom kući kalašnjikov mu je opalio i usmrtio ga. Čahura, kako pričaju, nikada nije pronađena.

BONUS VIDEO: