Boris Režak iskreno za "Stil" govorio je o novim projektima, porodici, ljubavi, uspjesima, ali i o životnim lomovima.

Postoje pjevači čije numere traju onoliko koliko i aplauz, i oni drugi, poput Borisa Režaka, čiji se hitovi zadrže u ljudima dugo nakon što se svjetla reflektora ugase. Njegove pjesme nečujno pronađu put do srca publike i bude najskrivenije emocije. Poslije duže medijske pauze vratio se na scenu sa jednim ciljem – da iza sebe ostavi kvalitetnu muziku. Ali, ovo nije samo priča o muzici, već o ljubavi, gubicima, porodici, uspjesima, vjeri u ljude i onim nevidljivim silama koje nas mijenjaju zauvijek.

Očekuje Vas nastup u BitefArtCafe-u 20. februara, da li pripremate za svoju publiku neka iznenađenja? Šta ima novo god Vas?

"Ovog puta očekujem da publika mene iznenadi. Završavam pjesmu „Poruka za nju“ koju sam najavio na koncertu u Sava Centru i jedva čekam reakcije, jer je drugačija od svega što sam do sada snimio. Ponosan sam na nju."

Djeca su ga najviše promijenila

Nakon toliko godina, kako glasi naziv i Vašeg velikog hita, ko Vas je ili šta Vas je najviše promijenilo do sada u životu?

"Sigurno su me djeca najviše promijenila jer uz njih počneš da život posmatraš drugim očima. I određene situacije, ljudi, životni putevi znaju dosta da utiču na mene, ali sama srž mog bića ostaje ista."

Vratili ste se na velika vrata vanvremenskim hitom "Gospodska ulica" koji je osvojio srca svih generacija, a da li Vi za nekog imate osjećaj da ga poznajete iz nekog prošlog života? Ko u vama budi ono najbolje, a ko ono najgore?

"Sa nekim ljudima se jednostavno prepoznaš i imaš utisak da ih znaš, ne čitav život, nego više života. Dobri ljudi bude najbolje u meni, a najgore iskreno ne znam, nadam se da neću ni saznati. Loše se osjećam kada je neko bahat, bezobrazan i bez osnovne kulture, koju po meni, svako treba da nosi iz kuće."

Obožavao ga Halid Bešlić

Uživate veliko poštovanje među kolegama, a posebno Vas je volio Halid Bešlić. Kako su izgledala vaša druženja?

"Moram na početku da kažem da je Halid bio primjer kako čovjek može ostati čovjek pored svih izazova, dobrih i loših, koje život pruža. Izuzetno sam ga cijenio zbog njegove ljudskosti, ruke koju je svakome pružio... Mi smo, kada god su to prilike dozvoljavale, znali da sate provedemo pričajući o raznim temama, pjevajući, jednostavno družeći se. Nažalost, mogli smo i više ali nije bilo vremena."

Otac je banjalučka legenda, a majka je bila zvijezda vodilja

Da se vratimo malo u djetinjstvo. Vaš otac, profesor klavira, slovio je za banjalučku legendu. Možete li nam ga malo opisati, kako je postao jedan od omiljenih likova u svom kraju?

"Moj otac, iako je već u poznim godinama i dan danas svira. To ga održava vitalnim, bar ja tako vjerujem. On je čitav život u muzici. U penziju je otišao kao profesor muzičkog, ali se zapravo nikada nije penzionisao. Kad god može, ide da radi. Tako je i kada je bio mlad, preko dana škola a uveče svirke. Zahvaljujući tome upoznao je veliki broj ljudi i radio sa mnogim poznatim pjevačima. Najpoznatiji od njih je bio Toma Zdravković. Uz njega i ja sam sticao iskustvo i nije morao ništa da mi prenosi. Ja sam to živio."

Mama Vas je rodila u 19. godini, kakav ste imali odnos sa njom? Pričali ste da vam je izdahnula na rukama nakon kratke borbe sa karcinomom…

"Moja majka je meni bila zvijezda vodilja čitavog života. Uvijek blage naravi, strpljiva, a izuzetno jaka žena. Nije je život mazio, ali je uvijek bila dostojanstvena, nije se žalila ni kada je bilo najteže, a možda je trebala. Za mene je ona i dalje tu, čuvam je..."

Otac je htio da postanete ljekar, Vi ste upisali studije filozofije, i na kraju postali poznati pjevač koji piše, komponuje i svira nekoliko instrumenata. Kako je, ipak, muzika postala Vaš životni poziv?

"Muzika je uvijek bila moj životni poziv samo je trebalo to prepoznati. Mi svi lutamo kroz život tražeći svoju svrhu, a moja je očigledno bila da se bavim njom, ne da budem ljekar ili nešto drugo. Sreća moja pa smo se našli, muzika i ja. Zamislite koliko ima ljudi koji se bave pozivom koji nije njihov. Koliko bi svijet bio ljepše mjesto za život kada bi svi radili ono što vole i što im je suđeno."

Brat ga je učinio boljim čovjekom

Kolik je brat, kojem je usljed vrlo teškog porođaja dijagnostikovana cerebralna paraliza, uticao na Vas?

"Pričao sam već dosta puta na tu temu i pričaću dokle god budem mogao i imao prostora za to. Svakom čovjeku želim da provede bar jedan dan sa osobama sa posebnim potrebama i da konačno shvate koliko malo treba za sreću. Ti ljudi te promijene, uvijek na bolje, bude one najtanje i najjače emocije za koje ne znaš ni da postoje u tebi. Oni, oni vole najčistije i najiskrenije od svih. Uz njih postaješ bolji čovjek."

Na svojoj koži osjetili ste i rat, o tati ništa niste znali 40 dana te 1992. godine, šta se dešavalo i kako je odrazilo na Vašu porodicu?

"To je period života koji je bio najteži u mojoj porodici. Teško vrijeme za sve... Nakon tih godina sa sigurnošću mogu da kažem da postoji samo jedna jedina podjela među ljudima, na dobre i na loše. Ništa drugo."

U Marini prepoznao srodnu dušu

Neretko ističete da Vam je porodica na prvom mjestu. Kako ste upoznali i osvojili suprugu Marinu i shvatili da je ona prava osoba za Vas?

"Upoznali smo se na nekom festivalu i jednostavno je nešto kliknulo. Ja sam tada živio na relaciji Banjaluka - Beograd pa smo se u početku čuli, dopisivali. Posmatrao sam njen karakter, razmišljanja i u nekom trenutku sam jednostavno shvatio da je to to. Tada sam se konačno preselio ovdje i ostalo je, što bi rekli, istorija."

Imate i troje djece, kako se snalazite u ulozi tate, šta Vam najteže pada i da li je neko od nasljednika zainteresovan da krene Vašim stopama?

"Ja bih rekao da se snalazim dobro. Klinci su sada već pravi mali ljudi, tinejdžeri, pa su izazovi drugačiji u odnosu kada su bili mali, ali uspijevamo svi zajedno da ih savladamo. Oduvijek mi je najteže padalo odvajanje od njih na nekoliko dana. Ok je jedan dan ali dva, tri i više, e to baš teško podnosim. Svi idu u muzičku školu, najstarija kćerka je ove godine upisala i srednju muzičku školu, tako da imaju osnova da krenu mojim stopama u smislu talenta. A da li će se baviti muzikom, to je njihova odluka, podršku i vjetar u leđa od mene uvijek imaju."

I za kraj, ko je za Vas anđeo?

"Mislim da mi treba da postavimo sebi pitanje „Za koga sam ja anđeo?“, to je mnogo zanimljivije, a i teže. Anđeli su svuda oko nas, samo malo bolje treba pogledati" zaključio je Boris Režak za "Stil".

 

(Kurir)