Mentalitet Hercegovca, htio ne htio, iz njega nikada nije nestao, zbog toga se njime ponosio i isticao ga gdje god da može.

- Mislim da ljudi iz ovih krajeva kada krenu u svijet imaju nagon da nešto učine od sebe, tako da većina naših ljudi koji odavde odu postigne nešto ne samo u Beogradu, već i Americi, Australiji - rekao je Zdravko Šotra ranije za TrebinjeLive.info.

SUSRET SA KARLOM MALDENOM

Hercegovina ima sportiste, pisce, akademike, oskarovce, profesore univerziteta, pa ima čime da se diči pred cijelim svijetom.

Tako je i veliki Šotra jedne prilike u Njujorku sreo oskarovca Karla Maldena (Mladena Sekulovića), koji mu je ispričao kako je njegov otac Petar 1905. godine otišao iz Bileće u Ameriku.

- Kada sam mu rekao da sam i ja Hercegovac, na dobrom srpskom jeziku je prokomentarisao "Ma hajde". Ta fraza je bila u njemu, iako Bileću nikada nije posjetio - pričao je Zdravko Šotra.

SLUŽENJE VOJNOG ROKA U BILEĆI

I Šotra, isto kao i Mladen, čuva tu hercegovačku promišljenost. Pa slučajno ili ne, i vojsku je služio u Bileći.

I dok su krupni regruti iz svih dijelova Jugoslavije bez ikakvih problema na leđima nosili minobacače, Zdravko Šotra je bio tanušan, ali oružje nije skidao sa leđa.

Uz sve to, razlikovao se od drugih vojnika – znao je nešto što su svi voljeli – da priča viceve i pravi originalne šale.

- I u najvećim teškoćama sačuvati vedar duh. To su Hercegovci - rekao je tada Zdravko Šotra.

NIŠTA NIJE BAGATELA

Sebi je govorio da nikada neće zaboraviti hercegovačke čardake, jer je hercegovački osjećaj da ništa ne treba bagatelisati.

- Nekad se ovde živjelo u oskudici, najviše što se tiče hrane i sjećam se kad bih govorio babi: "Daj mi baba isprigaj jaje", a ona bi odgovorila: "Sine to je kaka. Ona su samo za gospodu" - pričao je Zdravko Šotra.

Sjećao se da je jaje bila dragocjenost, a da su se pile i kokoš jeli kad bi neko bio bolestan, za praznik ili kad bi došao veliki gost u kuću, pa je iz današnje situacije teško i zamisliti koliko se oskudno živjelo u hercegovačkim selima.

Bio je grijeh baciti i komadić hljeba i to je bilo urođeno još od malih nogu da se ni sa čim ne smije bagatelisati.

TREBINJE KAO ZAVIČAJ

Zdravko Šotra govorio je da je u Trebinju našao ono što je izgubio u Stocu.

Zato je uvijek rado dolazio. Vjerovao je da će sve više ljudi dolaziti u ovaj grad, jer imaju šta da vide - ljepotu i autentičnost što se, prije svega, nalazi u ljudima i rijeci Trebišnjici, mediteranskim ulicama i pjesniku koji je proslavio grad.

- U "Ranjenom orlu" sam napravio nekoliko kadrova dok Anđelka (Sloboda Mićalović, prim. aut.) šeta pored Trebišnjice, koji su ispali toliko dobri i odali sliku nestvarne ljepote. Ovome gradu predstoji lijepa budućnost i mislim da će se tek početi razvijati - ispričao je Zdravko Šotra.

Glavna glumica Anđelka trebalo je iz Beograda da ide na službeni premještaj u Makedoniju – kako je napisala Mir-Jam, zbog čega je Šotra promijenio scenario i ona je došla u Trebinje.

O STRADANJU SRBA

Autor je i dokumentarnog filma "Evo naše dece" iz 1991. godine, koji svjedoči o stradanju Srba iz Hercegovine u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Ni njegova porodica nije prošla bez žrtava, pa je čak 38 članova završilo na dnu neke od brojnih ustaških jama.

Filmom "Zona Zamfirova" vratio je publiku u bioskope, a ljubitelje knjige natjerao da traže djelo Stevana Sremca.

Sa serijama "Ranjeni orao", "Greh njene majke" i "Nepobedivo srce" ponovo je u ruke čitalaca vratio djela Mirjane Jakovljević Mir-Jam.

RAZLIKE IZMEĐU SREMCA I MIR-JAM

Kod Sremca je nastojao da ništa ne mijenja, da ne izmišlja ništa novo i smatra da je uspjeh filma što se držao pisca. Uvijek je polazio od toga da je Sremac veći od njega i kada se prihvatio posla da režira njegovo djelo znao je da ga treba poštovati i dobro pročitati, dok je kod Mir-Jam bio slobodniji.

Poznat je i po tome da gledaocu pruži jasnu i razgovjetnu priču. Ono što služi priči treba da bude čitko i jasno, da se ne gubi glavna nit i da se priča privede kraju.

- To se nauči radeći godinama i mislim da publika to prepoznaje, jer imam milione gledalaca. Ljudi traže priču da vide, a ne nečije eksperimente šta sve može da se učini sa kamerom, jureći nemoguće kadrove - govorio je Zdravo Šotra.

DOKUMENTARNI FILMOVI

Kroz svoja djela prikazao je lepotu srpskog bića i duha na dostojanstven način. Radio je dokumentarne filmove od Karađorđa pa sve do kraja Prvog svjetskog rata – stvaranje srpske države, učešće Srba u Prvom svjetskom ratu, Srbiju među velikim silama koja "sjedi" u Parizu na konferenciji među Rusijom, Engleskom, Francuskom.

- Mi smo narod koji se uvijek nije znao najpametnije snaći u istoriji, ali je igrao veliku ulogu u Prvom i Drugom svjetskom ratu, koje mnogi nisu ni svjesni, a naročito oni koji nas ne vole. Uvijek smo bili na boljoj strani, za razliku od nekih iz našeg okruženja - ispričao je ranije Zdravko Šotra.

Prihvatio je da uradi ono što do sada niko nije – da prikaže Teslino djetinjstvo i mladost do onog trenutka dok ne dođe u kancelariju Tomasa Edisona.

- Ne da mi đavo mira. Meni su neke godine i ne bih trebao da radim ništa više, ali ne mogu da sjedim ovako, a imam još malo snage i dosta iskustva u ovom zanatu, a to je dragocjeno i čisto zlato - zaključio je tada Zdravko Šotra.

Upamćen je i kao scenarista čuvene emisije "Obraz u obraz" iz 70-ih godina 20. vijeka, gde su glavne uloge imali najpoznatiji glumački par Jugoslavije – Milena Dravić i Dragan Nikolić.

Režirao je i filmove "Igmanski marš", "Boj na Kosovu", "Lajanje na zvezde", "Pljačka trećeg Rajha", "Ivkova slava", "Šešir profesora Koste Vujića", "Santa Maria della Salute"…

(Telegraf.rs/trebinjelive.info)