Devedesetih godina bila je velika muzička zvijezda, a godinama kasnije optužena za organizovani kriminal – na kraju je pravosnažno oslobođena svih optužbi.

Kako ste danas?

– Ako vas zanima kako se trenutno osjećam, moram priznati da sam jako potresena. Išla sam ka parkingu i vidjela čovjeka od 65 godina kako besomučno udara svoju majku, staricu, po glavi. Pitala sam ga: "Šta to radiš?" – on me samo pogledao mrko. Odmah sam pozvala policiju. Ne mogu da vjerujem. U kakvom surovom svijetu živimo… Strašno.

Imali ste ozbiljnih zdravstvenih problema?
– Operisala sam žučnu kesu, sada sam dobro. Nakon izlaska iz pritvora došlo je sve – depresija, pa šlog, ali tranzitni, bez posljedica. Na kraju suđenja mi je dijagnostikovan karcinom, ali u ranoj fazi, pa sam imala sreće. Žuč mi je pukla u Urgentnom centru, ali su ljekari brzo reagovali. Mislim da me Bog čuva jer sam dobar čovjek.

Koliko ste bili u pritvoru? Kako ste to doživjeli?
– Bila sam u istražnom pritvoru od 2007. do 2008. godine. Kontakt mi je bio zabranjen sa svima osim sa cimerkama iz ćelije. Najvažnije je s kim te stave u sobu. Bila sam sa ženom osumnjičenom za ratne zločine. Imala je ozbiljnu dijagnozu – akutnu psihozu. Kasnije je prebačena u zatvorsku bolnicu.

Žene su drugačije od muškaraca. Mi iz privrednih krivičnih djela, sa Specijalnog suda, imali smo neku „fensi“ etiketu. Bila sam s profesoricom iz „Indeks afere“ i pomoćnicom ministra. Nije bilo fizičkih obračuna, ali jeste psihološkog pritiska. Mediji su nas često spominjali, što nam je davalo određenu zaštitu. Udariš prst, odmah daješ izjavu da te niko nije napao – sve je bilo pod kontrolom.

Zatvorenost, osjećaj da nemaš slobodu – to ostavlja vječne posljedice. I danas imam osjećaj kao da je to bilo juče. Taj period života ne zaboravljaš.

Ko je još bio sa vama u pritvoru?


– U ćeliji do mene bio je Tojagić, optužen za pokušaj ubistva Zorana Đinđića. Bio je korektan. Predstavila sam mu se, pitala imam li me u novinama – odgovorio je: "Ima te u svim novinama." Vidjela sam ga samo jednom.

U hodniku sam sretala i Legiju i Zvezdana – s njima je kontakt bio strogo zabranjen.

Bilo je ljudi sa margine – koji razbiju izlog da prezime. Svi su mi djelovali nevino. Jedna žena je strašno kašljala, molila sam komandirku da joj pošalje antibiotik, a nisam znala da je to narkomanka koja se skidala s droge.

Bila je tu i Ana Filipović, koja je izvršila zločin nad ćerkom. I dalje je o njoj pričala kao da je živa. Smjestili su je sa nama, jer smo bile „neagresivne“. Tu su bile i bake koje su ubile muževe poslije decenija zlostavljanja… Svašta sam vidjela.

Imali ste uspješnu muzičku karijeru. S kim ste sarađivali?

– U Njemačkoj sam radila turneju sa Draganom Mirković, kada je bila na vrhuncu. Pjevala sam i sa Tomom Zdravkovićem, Tozovcem, Šabanom Šaulićem… Toma je bio fin, ali jako tužan čovjek. Tozovac je bio šarmantan, harizmatičan, sa širinom duha. Šaban je bio prava zvijezda – i držao se tako.

Žao mi je što nemam kontakt s Draganom, sigurna sam da bi se obradovala da joj se javim. Prva sam uvela turbo-folk u Novi Sad. Nikad nisam bila opterećena estradom – i nisam njen dio.

Čime se danas bavite?

– Sada sam menadžer za odnose s javnošću. Napisala sam diplomski rad na temu „Komuniciranje u uslovima izolacije u Centralnom zatvoru“. Predsjednica sam Udruženja slikara LIKUM. Kad poželim muziku, snimim ponešto – poput pjesme „Vuk“, koju sam otpjevala na srpskom, ruskom i engleskom.

Nedavno ste postali tetka?

– Da, nemam svoju djecu – moj život je bio previše dinamičan. Kada mi je sestra rekla da želi da bude majka, odlučila sam da joj pomognem. Iako nisam znala ništa o djeci, borila sam se da naučim. Umorna sam, ali presretna. Ništa me u životu nije toliko usrećilo.

Da li se kajete zbog nečega?
– Napravila sam mnogo grešaka, ali se ne kajem. Nisam iskoristila sve prilike. Na primjer, moja pjesma „Pusti me“ je 1997. bila odmah iza Cecinog „Beograda“. Mogla sam napraviti ozbiljnu karijeru, ali me to gušilo. Nisam se doživljavala kao dio estrade. Sretala sam kolege – popularne, bogate, ali užasno nesrećne. Gradila sam karijeru dok me je to zanimalo.

Jeste li upoznali Cecu?
– Ne, nisam. Upoznala sam Arkana 1997. godine. Bio je fascinantan kao muškarac, ali je nosio mrak u sebi. Pomogao je jednoj slijepoj djevojčici kad sam ga zamolila. Naš kontakt nije bio blizak. Nisam željela da budem previše blizu toj energiji.

A Jelenu Karleušu?
– Nisam radila s njom, ali jesam sa njenom majkom Divnom. Bila je divna žena i pomagala je mladim pjevačima. Dušanović joj je snimio ploču nakon moje turneje u Njemačkoj. Imala je malo iskustva tada. Za estradu treba dosta egzibicionizma – i Jelena to ima. Ona zna, osjeća i odlična je. Po tom pitanju bolja je od Cece.

Zašto ste prestali da se bavite muzikom?
– Bila sam psihički iscrpljena. Sve što sam preživjela uništilo me je. Utehu sam našla u obrazovanju.

Imate li neku zanimljivu anegdotu?
– Jednom sam gostovala u „Jutarnjem programu“ na Televiziji Beograd – došla sam u mini suknji. To je tada bilo nezamislivo. Petar Lazović je pao s fotelje kad me je vidio!

(Kurir)