Bio je ugledni neuropsihijatar i predani prikupljač, interpretator i čuvar sevdalinke, pjesme koja vapi za emocijom, za tugom, za zavičajem i izgubljenim vremenima.

Danju je liječio pacijente u Bolnici Jagomir u Sarajevu, a noću bi njegov glas, protkan čudnom toplinom, uveseljavao kafane, koncertne sale i domove širom bivše Jugoslavije.

Rođen je u Mostaru, u Donjoj Mahali, u porodici gdje je muzika bila svakodnevica. Otac Mušan svirao je šargiju i okupljao djecu da pjevaju u horu. Himzo je još kao dječak učio melodije koje će kasnije prenositi cijelom svijetu.

Medicinu je završio u Sarajevu, a uz studije je aktivno svirao, pjevao i igrao folklor. Postao je specijalista neuropsihijatrije, a svoje znanje koristio je i za liječenje duše kroz muzikoterapiju i socioterapiju. Njegovi naučni radovi iz oblasti psihijatrije ostali su zapaženi među stručnjacima.

Ali, njegova prava popularnost došla je kroz mikrofon Radio Sarajeva. Prvi put se pojavio 1953. godine, gotovo slučajno – u pauzi čišćenja snijega, saznao je za audiciju i odlučio da proba. Iako nije zadovoljavao sve formalne kriterijume, njegov glas je „kupio“ žiri.

Njegov najveći hit, „Emina“, postala je njegova muzička lična karta. Dodao joj je stihove narodne pjesnikinje Sevde Katice:

„Umro stari pjesnik, umrla Emina,

ostala je pusta bašča od jasmina.“

Ostale pjesme poput „Jutros rano slušam pevaju slavuji“ ili „U lijepom starom gradu Višegradu“, za koju se vezuje i kontroverza, dodatno su ga proslavile – ali i bacile sjenku.

Naime, originalna pjesma autora Dragiše Nedovića spominjala Srbiju i djevojku Kiku. U verziji koju je Polovina snimio za Radio Sarajevo, te strofe su izostavljene. Mnogi vjeruju da je to urađeno namjerno, iz političkih razloga. Njegovo ime tada se već vezivalo za bošnjački nacionalizam, zbog čega je poslije rata i robijao.

Dragiša Nedović nije imao priliku da se bori za autorska prava – zbog političkih pritisaka i bratove veze sa Informbiroom, ćutao je. Danas, pjesma živi, ali osakaćena, a Rade Bajić, koji je Himzi prvi otpjevao original, znao je u šali reći:

– Prodao sam najljepšu srpsku pjesmu za deset ćevapa.

Uprkos svemu, Himzo Polovina ostao je simbol muzičkog nasljeđa Bosne i Hercegovine. Tokom 20 godina karijere snimio je desetine ploča, sarađivao sa najboljim muzičarima, a pjesmu „Volelo se dvoje mladih“ popularisao je i Goran Bregović pod nazivom „Žute dunje“ u filmu „Kuduz“.

Iako je znao da kaže da „sevdalinka traži mjeru“, on ju je nosio u sebi, prirodno i bez napora. Govorio je:

– Te pjesme su za našeg čovjeka melem na svaku ranu.

Umro je 5. avgusta 1986. godine – na sceni, pjevajući „Eminu“ u Plavu, poslije nekoliko bisova. Umro je kako je i živio – sa pjesmom u grlu i emocijom u srcu.

Himzo Polovina nije bio samo glas. Bio je emocija jedne epohe, piše Stil.