Toma Zdravković nije samo pjevao, on je poklanjao srce svima koji su ga ikad čuli. Svaki stih koji je ispevao bio je lična priča jednog čovjeka koji je znao šta znači izgubiti, čekati, praštati i ostati sam.

Rođen 1938. godine u Aleksincu, u siromašnoj porodici, mali Toma nije imao mnogo toga u životu – osim duše prepune osjećanja. Odrastao je u selu Pečenjevci, nadomak Leskovca, gdje je rano spoznao glad, težak rad i odricanje. I dok su ga svakodnevica i bijeda lomile spolja, iznutra se u njemu rađala umjetnost - krhka, osjećajna, boemska. Volio je pozorište, pisao stihove i pjevao - isprva tiho, stidljivo, a onda snažno i duboko, kao da iz njega izlazi nešto starije i veće od njegovih godina.

U kafani je pronašao svoju prvu publiku - i svoje prvo razumijevanje. Tamo su ga ljudi slušali i ćutali, jer su u njegovom glasu prepoznavali sopstvene tišine. A onda se dogodilo sudbonosno poznanstvo sa Silvanom Armenulić. Ona je prepoznala njegov talenat i otvorila mu vrata svijeta muzike.

Ali slava, kod Tome, nikada nije zamijenila osećajnost. Bio je pjesnik tuge čak i kada je bio na vrhu. Nije znao da čuva novac. Znao je da daje. Davao je nepoznatima ono što mnogi ne bi ni najbližima. Davao je srce bez ostatka - i u pesmi, i u životu.

Njegove ljubavi su bile jake, dramatične i bolne. Prva djevojka, Slavica, umrla je premlada - od tuge je napisao "Buket belih ruža". Poslije toga, život mu više nikada nije bio isti. Ženio se četiri puta. Volio je mnogo, ali kao da nikada nije uspio da sačuva ono što je najviše volio. Kao da je bio predodređen da ostane sam sa tugom.

https://aloonline.ba/vip/ovo-je-kcerka-tome-zdravkovica/

Bježao je u alkohol i kocku. Iako je bio velika zvijezda, nikada nije bio "zvijezda" u pravom smislu. Nije nosio odijela od svile, nije se vozio u limuzinama, već je često išao pješke, ćutke. Bio je svoj, ranjiv, nježan, boem. Većina njegovih pjesama bile su autobiografske, prožete emocijama i kafanskim duhom, često o neuzvraćenim ljubavima i bolu. Među najpoznatijim su "Da l’ je moguće", "Branka", "Dotak’o sam dno života", "Kafana je moja sudbina" i "Prokleta nedelja".

Toma je često birao kocku kao bijeg od realnosti: "Nikad nisam pio zato što volim alkohol… U tim krugovima kažu da sam najveća ovca koja se rodila za kocku… Jedne noći dobio sam 80 hiljada maraka i iduće ih sve izgubio", pričao je. Do 1972. uspijeva da potroši sav zaradjeni novac i seli se u Ameriku, potom u Kanadu, gdje se u Torontu oženio posljednji put i dobio sina Aleksandra.

Pjesme koje je napisao i otpjevao - "Za Ljiljanu","Dotak’o sam dno života","Prokleta nedelja", "Kafana je moja sudbina“,"Umoran sam od života" nisu bile samo hitovi, već istinska osjećanja pretočena u pjesmu. Toma je bio pjesnik svih razočaranih i ostavljenih.

Kada se vratio iz Kanade, gde je neko vrijeme živio, ponovo je osvojio publiku. Dom sindikata je bio prepun 20 večeri zaredom – ljudi su dolazili da čuju njega, ne samo pjevača, već čovjeka koji je preživio sve ono o čemu pjeva. Iako mu je zdravlje već bilo narušeno, nije odustajao od pjesme.

Umro je 30. septembra 1991. godine, siromašan, tiho, bez pompe. Iza njega nije ostalo bogatstvo, ali jeste nešto mnogo vrijednije - pjesma, stihovi i glas koji se ne zaboravljaju. Bio je boem koji nije znao da štedi, ali je znao da osjeća. Bio je umjetnik tuge koji je znao: nije bogat onaj ko ima, već onaj ko umije da da. A Toma je davao – više nego što je imao.

BONUS VIDEO: