Svi su išli ka Srbiji, a jedino Emil prema kući – Krajini

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 04.08.23 21:20 ∙ 0

Pedesetak kilometara od Banjaluke do Prijedora praktično je pretrčao, ne misleći ni na šta drugo osim kako da pronađe porodicu. I uspio je. Rekao je da se zove Emil.

ilustracija

Mjesto radnje – oronula benzinska pumpa u mjestu Kozarac, nedaleko od Prijedora, iz pravca Banjaluke. Kozarac je do rata bilo većinski muslimansko mjesto, a 1992. godine jedno od onih područja na kojima se još na početku rata desilo više zla nego u drugim krajevima tokom cijele tri i po godine krvavog sukoba u Bosni i Hercegovini. Razlog dolaska u Kozarac moje novinarske ekipe bila je reportaža o međunacionalnim odnosima u tom mjestu.

Vrijeme radnje 2009. godina, početak marta.

Iako je poslije Dejtona pripao Republici Srpskoj, u Kozarac se odmah nakon rata počeo vraćati veliki broj predratnih stanovnika, Bošnjaka. Obnovili su kuće, groblja, džamiju, uklopili se u splet društveno-političkih okolnosti i odlučili da žive u srpskom entitetu. Ipak, kao i u svakom povratničkom kraju, i ovdje je postojao širok prostor za rasplamsavanje tenzija. Naročito tada dok su rane još bile svježe. Uostalom, ima ih i danas. Razgovor sa mještanima, jednim, drugim, trećim, fotografisanje, sve po propisima, i prije povratka u Banjaluku – kafa na oronuloj benzinskoj stanici. I tamo Emil, bar je rekao da se tako zove. Nismo mu provjeravali ličnu kartu. Vižljast šezdesetogodišnjak, naizgled, nije mogao da ima više godina.

I poče priča.

„Odakle ste, momci, šta radite ovdje?“
„Novinari iz Banjaluke, radimo priču. A vi, jeste li iz Kozarca?“
„Ne. Ni blizu.“
„Pa šta radite ovdje?“
„Donijela me Oluja.“

Emil je, ispričao nam je, bio u koloni izbjeglica koja je početkom avgusta 1995. godine, u vrijeme nastanka ove priče tek 14 godina ranije, krenula iz Srpske Krajine na put bez povratka. U neizvjesnost. „Pohvalio“ nam se da se u godinama koje su uslijedile prepoznao na jednoj novinskoj fotografiji kolone koje su obilazile svijet. Ne vidi se, veli, najbolje, ali uočio je da je na fotografiji on. Na traktoru, unezvjeren.

TRESU SE KRVAVE RUKE DOK PREVIJAM RANE Ispovijest trudnice iz kolone o golgoti Srba iz Krajine: Stezala sam stomak i govorila nerođenom djetetu „samo da te živu rodim“

Emil u doba nastanka te fotografije nije znao gdje mu je ostatak porodice. Supruga i dva sina su krenuli nešto ranije, sa komšijom iz Benkovca, u automobilu. Izgubio ih je u koloni. Agonija je, pričao je, trajala dva dana. Negdje nadomak Banjaluke traktor u kojem se vozio sustigao je automobil u kojem je prepoznao komšiju, ali ne onog što mu je porodicu povezao.

„Jesi li vidio moje?“
„Jesam.“
„Gdje su?“
„U Prijedoru.“

Pored Prijedora je „njegov“ traktor prošao noć prije. Nisu se zaustavljali. Cilj je bio Srbija.

„Stani, moram da siđem.“

I krenuo je nazad. Svi su išli ka Srbiji, a jedino on prema kući. Krajini. Pješke.

Naš sagovornik je pedesetak kilometara od Banjaluke do Prijedora, kazao nam je, praktično pretrčao, ne misleći ni na šta drugo osim kako da pronađe porodicu. I uspio je. Zatekao ih je u jednom dvorištu, u mjestu Kozarac, nedaleko od Prijedora. Porodica je ponovo bila na okupu. I odlučili su da ne mrdaju nikuda. Ostali su u Kozarcu. Oni, izbjeglice, Srbi, zajedno sa Bošnjacima, povratnicima.

„Dobro je, pomažemo se koliko možemo. Znaju oni kroz šta sam prošao, znam ja kroz šta su prošli oni. Razlika je samo u tome što su se oni vratili na svoje, a ja nikad neću. Ali ne zamjeram.“
„Stari, hoćeš da i ovu tvoju priču stavimo u novine?“
„Ne bih, djeco, ne treba meni to.“ *

U uz prisustvo velikog broja građana, Republika Srpska i Srbija zajednički su obilježile Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u Pogromu „Oluja“, hrvatskoj vojno-policijskoj akciji 1995. godine. Centralni događaj prvi put je održan u Republici Srpskoj – u Prijedoru.

Može se sa sigurnošću reći da je pečat zločinačkih dešavanja na području nekadašnje RSK duboko ostavio trag na dušama svih onih koji su preživjeli progon kao i na njihovoj djeci. Kolektivna trauma bi bio adekvatan izraz za ono što i dan danas, prisjećanjem na crne dane, proživljavaju preživjeli i njihovi potomci.