(FOTO) HRABRI SRPSKI SIN Poginuli borac Goran Jović (20) bokserske medalje ostavio porodici i pošao u rat: Majka Božica se mjesecima nadala da je živ, a njega ispratio stric na vječni počinak

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 09.01.24 10:00 ∙ 0

Republika Srpska, za čije stvaranje su zaduženi hrabri borci na čijim kostima i otrgnutim mladalačkim snovima su izgrađeni njeni temelji, bedemi i sloboda, danas proslavlja 32. rođendan!

FOTO: Ilustracija ALOonline

Jedan od mladića koji je svoje tijelo ugradio u temelje i istoriju Srpske jeste i Goran Jović porijeklom iz Teslića, koji je 1992. godine sa samo 20 godina i kao vojnik Druge oklopne brigade poginuo na ratištu u ovoj opštini.

Njegov rođeni brat, Zoran Jović, po prvi put i za ALOonline podijelio je potresnu priču o tome kako je rat pokucao na vrata njihove porodice i zaustavio mladost njegovog brata.

Bokserske rukavice morao zamijeniti puškom

Goran zvani Košćo, tada uspješan bokser, pun mladalačkih snova i očekivanja, umjesto puške nekoć je nosio medalje, na koje je njegova porodica i danas ponosna.

– Goran je rođen u Zenici prvog maja 1972. godine, gdje je proveo djetinjstvo i tinejdžerske dane. Tu smo se preselili iz rodnog Teslića kada je otac dobio novi posao. Kao srednjoškolac je počeo da trenira boks u BK „Čelik“ iz Zenice. Bio je jako druželjubiv i omiljen među prijateljima. U juniorskoj konkurenciji je imao značajne rezultate: osvojeno 1. mjesto na republičkom i 2. mjesto na državnom nivou. Kratak period je boksovao i u BK „Željezničar“ iz Sarajeva – započeo je za ALOonline Zoran Jović.

Sa ratišta na ratište

Ratne okolnosti mijenjaju Goranov život iz korijena. Sudbina ga je prvo odvela do Prištine gdje je 1991. godine otišao na odsluženje vojnog roka.

– Posljednji put sam ga vidio mjesec dana poslije odlaska u vojsku, na sahrani našeg oca. Nakon odsluženja vojnog roka biva prebačen na hrvatsko ratište u okolini Karlovca gdje su se vodile nemilosrdne borbe. Po tadašnjem pravilu JNA na ratištu je morao provesti 6 mjeseci da bi mogao biti otpušten iz vojske i vraćen kući. Iz Hrvatske kreće ka Zenici, ali ostaje u Tesliću kod strica, jer nije mogao dalje zbog početka ratnih dejstava u okolini Doboja. U Tesliću biva mobilisan odmah nakon izbijanja sukoba i u toj opštini ostaje do pogibije koja se desila u decembru 1992. godine – rekao je Zoran.

Na vječni počinak ispraćen bez prisustva porodice

Gorana je sahranio stric, dok je majka Božica sama i u neznanju o pogibiji njenog sina proživljavala teške ratne dane u Zenici, ulivajući nadu da su njena djeca živa.

Nakon pola godine neznanja i agonije izbjegla je u rodni Teslić, gdje je saznala da njen mlađi sin Goran već dugo nije među živima.

Zoran kaže da je njegova, sada već pokojna majka, pred sam kraj života kazala riječi koje će zauvijek ostati urezane u misli i dušu njegove porodice.

– Govorila je “malo šta mi posije Goranove smrti može natjerati suze na lice“ – priča Zoran.

Goran je poginuo trećeg decembra 1992. godine na ratištu Križ kod Teslića. Njegov brat smogao je snage da ispriča kako se to dogodilo iako je za bratovljevu pogibiju saznao tek nakon dva mjeseca te nije prisustvovao ni sahrani.

– Dok su čistili oružje, među Gorana i njegova dva saborca pala je minobacačka granata. Brat umire prilikom transporta do bolnice, što sam naknadno saznao od njegovih prijatelja koji su tada bili teško ranjeni. U tom periodu majka je bila u Zenici, a ja na drugom ratištu. Za bratovljevu pogibiju saznajem nakon 2 mjeseca, a majka tek nakon pola godine kada je izašla iz Zenice i stigla u Teslić. Sahranu je obavio stric kod koga je brat boravio u tom periodu. Govoriti o mojim osjećanjima u tom periodu bi bilo apsolutno suvišno – priznaje Zoran.

Posveta u knjizi „2.oklopna brigada“

Knjigu „2. oklopna brigada“ koja je nastala u saradnji sa Republičkim centrom za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica, kao simboličnu zahvalnicu porodici Jović, uručili su preživjeli predstavnici Druge oklopne brigade.

Porodici poginulog borca, Gorana Jovića, u znak vječne zahvalnosti i u nadi da će ova naša knjiga doprinijeti da svi naši poginuli junaci vječno ostanu u našim srcima otrgnuti od zaborava. Vječna im slava i hvala – napisano je kao posveta.

Žrtve kao opomena na besmisao ratovanja

Danas, 32 godine poslije bratovljeve pogibije, Zoran je stanovišta da žrtva i uspomena na izgubljene živote u prethodnom ratu ne smije biti zaboravljena i da u vjetar bačeni bokserski snovi njegov brata, treba da budu opomena na čamotinju u srcima koja nije prestala da jenjava ni poslije tri decenije.

– Činjenica je jedno, u tom periodu smo izgubili najbolju genetiku naših naroda. Kada to kažem, mislim na sve narode bivše Jugoslavije. Ti momci su prvi izašli u odbranu svog naroda koji je bio ugrožen od strane drugih naroda, kako su nam tada govorili. Ali, to su bile komšije, prijatelji i sunarodnici koji se nisu međusobno ugrožavali. Mišljenja sam da ovaj prokleti rat nije mogao biti izbjegnut, jer su zapadne sile imale jasan plan o razbijanju Jugoslavije što se nakon rata i ispostavilo tačnim. Sve države bivše Jugoslavije su pod tihom okupacijom zapadnih sila na čelu sa NATO paktom i to se vidi po nametanju njihovih zakona i ostalih političkih pritisaka, što je najizraženije u BiH. Zapitajte se kakva je to država koja nema svoju narodnu banku, valutu, a ima policiju i sudstvo koje kontrolišu strane sile i simboličnu vojsku pod kontrolom istih sila. Ostao je žal za izgubljenim mladim životima i nevjerica šta smo imali i izgubili – zaključio je Zoran za ALOonline.