DA LI JE NIZAMA MOGLA BITI SPASENA? Nisu potrebni dokazi o zlostavljanju! Dovoljno je da se žena osjeća uznemireno, Sud bi morao izreći zaštitnu mjeru

ALOONLINE.BA/Ž. J. | Vijesti ∙ 16.08.23 18:00 ∙ 0

Kada je u pitanju izricanje zaštitne mjere u slučaju nasilja u porodici, sudu nije potreban nikakav dokaz kaže Gordana Vidović

foto: ilustracija

Gordana Vidović, direktorica Udruženja građana „Budućnost“ iz Modriče koje je prije 23 godine otvorilo prvu sigurnu kuću u Republici Srpkoj, kaže za Aloonline.ba da je Sudu za izricanje zaštitne mjere trebalo biti dovoljno to što se Nizama Hećimović osjećala uznemireno.

– Taman da žena nema nikakvih fizičkih povreda, dovoljno je da se osjeća uznemireno i da joj je potrebno da se zaštiti. Ta zaštitna mjera može biti mjesec dana, može i duže, a u suštini je dovoljno to što ga je žena prijavljivala kao nasilnika da Sud izrekne mjeru. Čak i situacija da ona povuče iskaz, kao što se desilo u slučaju Nizame Hećimović, iz straha jer je prijetio da će je ubiti, to se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Proces se mora voditi dalje iako ona ne želi više da svjedoči – rekla je Vidović

Upozorava da mnogo žene odustaju od prijave upravo zbog prijetnje da će nasilnik ostvariti sve što je do tada govorio i da će je ubiti.

NIZAMIN VAPAJ ZA POMOĆ Ovo je izjava koju je dala policiji žrtva monstruma Nermina Sulejmanovića: Bojim se njegovog prisustva!

GUBIMO ŽENE JER NE DOBIJU ADEKVATAN ODGOVOR

Gordana Vidović pojašnjava da je veoma česta pojava u BiH da se žena jednom usudi da nasilnika prijavi, da ne dobije adekvatan odgovor i poslije toga se vrati u porodicu. Kada joj se desi novo nasilje, ona više ne želi da ga prijavi jer prvi put nije dobila pravi odgovor.

– To je definitivno naš problem, a sada je eskalirao zbog društvenih mreža i zbog toga što su ljudi vidjeli sam čin nasilja i ubistva. Zato se podigao takav publicitet, a to se u BiH stalno dešava, i nasilje, ne samo femicid – rekla je Vidović.

Ona upozorava da je femicid posljedica nasilja, te ponavlja da ima mnogo nasilja koje se prijavi, a ne dobije se adekvatan odgovor.

– U lancu podrške ženama svi moraju djelovati. Ukoliko jedna od institucija zakaže, mi smo izgubili taj slučaj, odnosno, tu ženu koja se neće više usuditi da prijavi nasilnika – pojašnjava Vidović.

Ona dodaje da često imaju pritužbe od njihovih korisnica da su počinioci nasilja dobijali informacije iz neke od institucija i naprosto se plaše što nasilnik uvijek ima nekoga ko ima uticaj u nekoj od institucija i može reagovati.

SUD KAŽNJAVA PREMLAĆENU ŽENU?!

Vidović je podsjetila na prošlogodišnji slučaj ubistva žene u Bihaću i ukazala na paradokse bh. pravosuđa.

– Nije moguće da je on nju davio u zgradi, a da niko to nije vidio i čuo. Do nedavno su naši sudovi, kada neko prijavi nasilje, znali kazniti oboje supružnika zbog narušavanja javnog reda i mira, a pri tom su žene užasno pretučene i još dobiju kaznu za buku i galamu – ukazala je Vidović na paradoksalnu situaciju i dodala:

– Ono što nama nedostaje jeste, ustvari, senzibilitet jer svi mi kažemo to se tamo negdje dešava, a ne mislimo da se može desiti nama, našem djetetu. Takođe, mi kao društvo veoma smo spremni da žalimo žrtvu dok je žrtva. Ali, onog trenutka kada se ona izvuče iz tog kruga nasilja i kada se usudi da živi neki svoj normalan život, počinjemo da je osuđujemo i da nalazimo mane zašto je to tako, zašto ona sada maže nokte, zašto ide frizeru… Veoma smo licemjerno društvo – poručuje Gordana Vidović.

Podsjetila je i na slučaj ubistva muža kod Doboja.

– Žena je ubila muža nakon višegodišnjeg zlostavljanja, ali je problem što nigdje nije evidentirano koliko puta se ona obraćala tim istim institucijama za pomoć i nije dobila adekvatan odgovor. U trenutku kada je ona više izgubila želju i nadu da će joj neko pomoći, sama je odlučila da mu presudi – upozorava Vidović.

RJEŠENJE JE ODGOVORNOST I SAVJESAN RAD

Na pitanje šta je rješenje, kako da BiH stane u kraj porodičnom nasilju i nasilju nad ženama, Gordana Vidović kaže da su subjekti zaštite dužni da rade posao savjesno, a ne da sami traže opravdanje za svoj nerad.

– Ključ svega je da zakoni koji budu doneseni, budu i implementirani, da institucije koje rade odnosno subjekti zaštite koji su dužni da postupaju budu senzibilisani i da rade posao savjesno, a ne da sami traže opravdanje za svoj nerad. Zato i imamo ovakvu situaciju i žao mi je što se kola slomiše opet na dvije žene. Možda to ne bi tako bilo da su bili u pitanju muškarci, ali naprosto mora biti praksa da, kada neko uradi nešto poput policajca ili policajke koja je odala lokaciju zlostavljane žene, automatski gubi posao. Tu nema nikakvog opravdanja – rekla je Vidović.

Nakon 23 godine iskustva, Vidović ukazuje na značaj sigurnih kuća. Sigurna kuća nije samo mjesto gdje će žena dobiti krevet, hranu i higijenu, nego je mjesto gdje će biti sigurna, gdje će se raditi na njenom osnaživanju, na njenoj podršci da bi se vratila u normalne tokove života.

„NIJE MOJU NIZAMU UBIO SAMO NERMIN, VEĆ I NJEGOVI LJUDI“ Sestra ubijene žene iz gradačca iznijela teške optužbe

– Nažalost, Centri za socijali rad u Republici Srpskoj, pošto oni moraju da izdaju rješenje o smještaju u sigurnu kuću, vrlo rijetko koriste tu mjeru upravo zato što se osjećaju kao neko ko čuva budžet opštine, odnosno Republike, i smanjuje broj dana koliko žena može ostati u smještaju samo da bi ušparali sredstva neophodna za njen boravak. Samo u nekim eskalantnim situacijama oni smještaju žene u sigurne kuće i ne pitaju koliko će ostati – izjavila je Vidović.

Ona smatra da je jedina prava podrška žrtvama nasilja da se sistemski rješavaju stvari.

SIGURNA KUĆA DJECI SKLONIŠTE OD RODITELJA

U sigurnoj kući u Modriči prošle godine je, osim žena koje dođu same ili sa djecom, boravilo i 17 djece bez roditeljske pratnje.

– To je nešto što treba da zabrine cijelo društvo, sve insitucije redom, jer mnogo je djece koja trpe nasilje u porodici – rekla je Vidović.

– Ja mogu da zaštitim nekoga dan ili dva, ali to nije rješenje. Zamislite kako se sada osjeća tetka žrtve koja je primila kod sebe iz najbolje namjere; šta se dešavalo u njenoj kući, da je i sama mogla biti ubijena. Rješenje je da se žena stavi u sigurnu kuću i da se pravi plan podrške. U slučaju Nermina Sulejmanovića sigurne kuće bi odmah pepoznale da se radi o ovejanom kriminalcu i uticale da se preduzmu mnogo drastičnije mjere. Nas i policija prati u toj priči i kada bi neko došao do sigurne kuće, oni su tu za 10 minuta – pojašnjava Vidović.

Ona je ukazala da je u Republici Srpskoj prije 23 godine krivični zakonik prvi put prepoznao nasilje u porodici kao krivično djelo i inkriminisao nasilje.

– Ja bih vam tada rekla, riješili smo sve probleme. Međutim, mi sada imamo silu zakona, imamo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, dva puta ga već u RS usvajamo i sada se radi treći, novi zakon; imamo Istanbulsku konvenciju koja decidno ukazuje u kom pravcu, šta i kako treba raditi, BiH je potpisnica i dužna je da svake dvije godine dostavlja izvještaj o postupanju u skladu sa preporukama. Država donosi zakone i usvaja konvencije, svjesna da iako ih je usvojila ne mora da ih implementira.