„KOLIKO SLANINE – TOLIKO MOSKVE“ Rade Kostić je Srpsku zamijenio Rusijom! Odlazak na master studije najveća životna odluka, anegdote će vas nasmijati do suza (FOTO/VIDEO)

ALOONLINE.BA | Poznati ∙ 02.01.23 19:30 >> ∙ 19:31 ∙ 1

"Vrijeme će pokazati da li sam izabrao pravi put, ali mi je najbitnije ono što sam sebi rekao u momentu odluke, a to je: ,,Šta god da se dogodi želim da znam sam pokušao“

Ustupljena fotografija

Nikad ne odustajte od svojih snova, samo nebo je granica!

Primjer za to je Rade Kostić iz Teslića, koji je sanjao da upiše glumu na banjalučkoj Akademiji umjetnosti. San je ostvario i ne samo to, već uz taj fakultet upisao i Srpski jezik i književnost. Studirajući dva fakulteta paralelno Rade je našao vremena da i dalje sanja, i to ni manje ni više nego da školovanje nastavi u Moskvi. Za sada je ruska prestonica granica, ali ako dovoljno vjerujemo čini se da ni nebo nije daleko.

Kofer pun znanja i uspomena

Na pitanje otkud u Moskvi, Rade odgovara da nema pojma. Kako kaže – desilo se.

Jelena Trepetova Kostić/Ustupljena fotografija

– Godinama maštam o tome da završim master u Moskvi. Kada kažem godinama mislim intenzivno četiri godine. Profesorica Elena Trepetova Kostić, kod koje sam diplomirao u septembru ove godine Glumu na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, inače je rođena u Moskvi gdje se školovala i gdje je jedanaest godina radila u jednom od poznatijih pozorišta grada Moskve, a to je MHAT po imenu Gorkog. Mislim da je ona najzaslužnija za razvijanje i podršku moje želje za jednim ovakvim poduhvatom. Jer je za mene ovo zaista poduhvat. Otići sam daleko od svoje porodice, dragih ljudi i ostaviti sve ono što nije moglo da stane u dva kofera nije bilo lako – kaže Rade za aloonline.ba.

Ističe da je tad shvatio da čovjek u takvom trenutku sa sobom može da ponese samo znanje, uspomene, poneku knjigu i još nešto malo stvari…

Zašto baš Rusija?

– U Rusiju sam se zaljubljivao postepeno. Prvo preko njihove bogate književnosti. Zatim sam se na prvoj godini studija Srpskog jezika prvi put susreo sa ruskim jezikom što me je zainteresovalo toliko da sam krenuo i na kurs ruskog. Na kursu sam počeo da slušam rusku muziku i gledam ruske filmove, a to je sve dosta uticalo na savladavanje izgovora. Da ne govorim o tome šta je Rusija u mom poslu i koliko je značajna za razvoj glume i onoga što danas imamo preko naših prostora do Holivuda – navodi.

Kostić kaže da za svojih dvadeset i šest godina nikada nije bio na većoj životnoj raskrsnici i nije imao teži izbor. Svjestan je, kaže, da će tek vrijeme pokazati da li je izabrao pravi put, ali mu je najbitnije ono što je sebi rekao u momentu odluke, a to je: ,,Šta god da se dogodi želim da znam sam pokušao“.

Zemlja ponosna na svoju istoriju

Njegova ljubav prema Moskvi tek sada je ogromna. Kako kaže, ovo je nevjerovatan grad u kojem svakodnevno prolazite pored domova poznatih pisaca, koji su sada muzeji. Grad u kojem na svakom ćošku imate ispisane table na kojima piše po čemu je baš taj ćošak znamenit.

– Kod Rusa mi se veoma dopada to koliko su ponosni na svoje i koliko sistematski održavaju pamćenje svoje istorije. Moskva je grad koji je bezbroj puta gorio. Grad koji je bio nedostižan i za Napoleona i za Hitlera. Za ljude koji su kroz čitavu Evropu prošli kao vruć nož kroz maslac Moskva je bila neosvojiva. Sve ovo bi se veoma lako zaboravilo poslije nekoliko godina da Rusi ne ulažu toliki trud u očuvanje sjećanja. Pokušavam to od njih da naučim, jer njihovo rodoljublje smatram veoma dragocijenom osobinom. To kako Rus voli Rusiju nije lako opisati. Govorim ovo sve dok se sjećam utiska iz njihovog monomentalnog Muzeja Pobjede kao i onog muzeja posvećenog Borodinskoj bici – priča nam Rade.

Opčinjen Boljšoj teatrom

Ono što ne možemo, a da ne spomenemo je Boljšoj teatar. Rade kaže da je to jedno neopisivo iskustvo.

– Imao sam sreću da sam već tri puta bio tamo. Prije nekoliko dana me je klasa producenata sa akadmeije Gitis pozvala da s njima pogledam generalnu probu novog baleta koji je sljedeće veče imao premijeru. Dakle pogledao sam nešto prelijepo prije onih što su dali novac za karte. Meni je tu naravno najzanimljivije bilo vidjeti koreografa koji istrčava u sred generalne probe i popravlja balerinama držanje ruku i nogu. Dva dana prije toga sam bio u Boljšoju na ekskurziji gdje nam je vodič govorio nevjerovatne činjenice o tom pozorištu. Jedna od tih je da je na pozlatu ornamenata koji se nalaze u sali utrošeno četiri i po kilograma zlata u listićima. Zatim smo se kratko spustili na minus četvrti sprat pozorišta i ušli u još jednu salu gdje smo slušali probu mladog operskog pjevača kojeg Boljšoj priprema za svoju scenu – otkriva Kostić za naš portal.

Sataraš vraća u rodni kraj

Iako sve djeluje sjajno i bajno, nije baš tako. Naši ljudi kada odu negdje daleko, prvu zamjerku nađu u hrani. Tako je i sa Kostićem, bar za sad.

– Nisam oduševljen. Vjerovatno zato što sam probao samo onu iz studentske menze. Vjerujem da kada bih onaj borš iz menze pojeo zlatnom kašikom na tridesetom spratu Moskva sitija, sigurno bi bio ukusniji. Zato svaki dan zahvaljujem sestri što me tjerala da kuvam kad smo studirali zajedno u Banjaluci, jer se sad mojim pasuljem sa slaninom, satarašem i ostalim ukusnim kuvanjima slade svi oni kojima fali naša kuhinja – kaže Kostić.

„Saborci“ na putu znanja

Mina iz Niša, Nina iz Vukovara, Katarina iz Beograda, Vasilis iz Grčke. To su ljudi koje je Rade sreo na početku putešestvija u Moskvi i koji su mu pomogli da prebrodi krize, kojih je bilo.

– Značimo jedni drugima ovdje mnogo jer sve radimo zajedno i jedni drugima smo porodica, psihoterapeuti i podrška. Idemo jedni drugima na koncerte, ispite i predstave. Osjećamo da smo sa nekim svojim ovako daleko od kuće. Inače, smješten sam u domu muzičke akademije Gnjesin, tako da je sve moje društvo u muzičkim vodama. Oni su gledali moju monodramu, a ja sam išao njima na koncerte. Za koji dan idem da gledam operu Evgenije Onjegin koju izvode studenti sve četiri godine operskog pjevanja – kaže Rade i vraća se na priču o hrani.

Koliko slanine – toliko Moskve

– Da, pomenuo sam pasulj sa slaninom. Neki bi rekli nije to to. Nije njihovo meso kao naše. Tačno. Samo što je stvar u tome da sam ja sa sobom ponio nekoliko kilograma slanine i dimljenog sira. Kad me uhvati tuga ja vrlo, vrlo tanko odrežem listić slanine i komadić sira. Prvo ga dobro izmirišem, zatim dugo žvaćem i u što je više moguće gutljaja podijelim zalogaj. I bude mi bolje, odmah. Inače svoj ostanak ovdje planiram po tome koliko još imam komada slanine. Trenutno mi zalihe nisu baš neke, već sam skoro dva mjeseca ovdje, pa ću uskoro morati doći kući. Svakako ću morati doći jer ne želim toliko dugo vremena da provedem, a da ne vidim porodicu i mnogo dragih ljudi koji su mi sve ovo vrijeme nevjerovatna podrška. Kad sam polazio dobio sam jedan mali helikopter uz poruku da mi to daju kako bih se u svakom trenutku mogao vratiti. Ja sam to stvarno ponio sa sobom i vjerujem u njegovu moć – dodaje.

Pita koja tjera suze na oči

Što se tiče hrane, kaže da nije znao koliko mu nedostaje naša hrana sve dok jednog dana nisu otišli u jedan srpski restoran.

– Naručili smo, između ostalog tri velike pite od po kilogram. U trenutku kada je konobar donio pitu na drvenoj dasci i kada me je obgrlio njen miris suze su krenule iz oba oka. Da mi je neko pričao da ću da plačem kad vidim pitu ne bih mu vjerovao, naravno. Nisam mogao da shvatim da li plačem od sreće što vidim pitu poslije mjesec i po ili od neke tuge. Pita je bila odlična i sva hrana. Rusi iz Jaroslavlja koje sam poveo sa nama da probaju našu kuhinju su ostali bez riječi – priča Rade.

Putešestvije jedne kante

Nije zanimljiv samo Kostićev odlazak u Moskvu. Pravu avanturu preživjela je i jedna „banjalučka“ kanta.

– Prije polaska u Rusiju znao sam da ću igrati na festivalu, pa sam ponio svoje kostime. Međutim, nisam mogao ponijeti kantu koju koristim u predstavi. Mislio sam da to i nije neka šteta i da ću takvu da kupim u Moskvi. Na kraju krajeva kako i zašto da nosim kantu, takvih ima kupiti na svakom ćošku. Međutim, kad sam saznao kog datuma igram, krenem po Moskvi da tražim takvu kantu da kupim. I nađem njih nekoliko, ali nijedna nije kao moja. Jedna ovakva, druga onakva, uglavnom nijedna nije kao moja kanta. Moja draga kanta – priča Rade i dodaje da se u svom tom haosu sjetio da su studenti iz doma govorili kako neki ljudi kombijem prevoze putnike iz Beograda za Moskvu i obrnuto.
– Javim se ja tom čiki i kaže on može, ali 100 € … Znaju svi kako student reaguje na to kad mu hoće uzeti pare… Jelte, on onda krene da razmišlja i da kopa sve moguće načine i uključi sve moždane ćelije kao da je u životnoj opasnosti samo da ne da pare. Ne zato što je student cicija nego zato što nema, dao bi da ima. Sjetim se da moj drug s klase zvani Mađar iz Subotice ima tetka koji vozi kamion i zamolim ga da pita svog tetka da li zna nekog u firmu ko vozi za Rusiju. Za pet minuta tetak šalje broj čovjeka koji vozi na relaciji Sarajevo – Moskva i ide kroz Gradišku – nastavlja Rade.

Odmah mu se javio i dobio odgovor koji se svakome sviđa – daj koliko ti nije puno.

– E ta rečenica je studentu srce istopila i student kaže može li 50 €, i nije mu bilo žao ni evra. I onda su se još moji čuli s njim i zapravo se ispostavilo da je baš dobar lik tako da ko zna, možda uskoro dođem s njim kući – kaže Rade.

Uglavnom sreća je bila kada je njegova kanta stigla u daleku Moskvu.

– Moji, naravno napunili. Ja rekao biće nešto malo rekvizita. Plazme i grickalica i svega, a dvije tegle ajvara im se razbile dok su pretovarali iz auta u kamion.. Pukla kesa… E, tu se studentu srce steglo… Kako plazma nije ispala, kako baš ajvar. Ali, sva šteta bila u njemu što se kaže – prisjeća se Kostić.

Po SVOJU kantu je išao u sred noći, vozom, po snijegu i ledu.

– Tamo dokle je taj čiko dolazio ne ide metro. Srećom, imao sam društvo. Drugarica iz Niša koju sam ovdje upoznao bila je tako dobra i nije htjela da ne pusti samog da se ne izgubim, pa smo zajedno išli. Hvala joj. Jer da sam sam bio kad sam došao na onu benzinsku pumpu i vidio čopor pasa kako trči po snijegu prema meni…ne znam šta bi bilo, a ovako sam njoj rekao: „Ne boj se, neće ti ništa, ja sam tu“ – otkriva nam Rade.

Kanta je stigla, sve je spremno za predstavu. Scena u pozorištu je bila zauzeta pošto je bio festival u toku i igrale su se nekad i po dvije predstave dnevno pa su mu dali jednu učionicu da tamo vježba.

– Dolazim ja tamo i nosim svoju kantu punu rekvizita, ulazim u hodnik – stoji kanta ista moja, iste visine, iste boje, istog prečnika otvor… Odem do te učionice, a tamo ispred stoji još jedna takva kanta. Spustim ja svoju kantu i odem do WC-a, a tamo još jedna ista stoji. Da sam neki loš čovjek koji se žali na sudbinu vrištao bih od muke, a ovako sam se sam sebi nasmijao i otišao na probu. Inače, kad sam otišao na ručak u menzu koja je u podrumu u ćošku je stajala još jedna takva kanta. Ali, ja ipak mislim da je moja kanta posebna i tvrdim da se nikad niko nije tako obradovao jednoj kanti za smeće kao ja – kaže Kostić.

Dvije godine na Akademiji

Program po kome je Rade Kostić u Moskvi trenutno podrazumijeva samo učenje jezika do juna. U junu se polaže ispit iz ruskog.

– Zatim, u septembru bi trebalo na ruskom da polažem prijemni za master na akademiji GITIS. Ukoliko me prime dvije godine ću biti na njihovoj akademiji. Meni je naravno jako dosadno bilo da samo učim jezik pa sam se već angažovao na razne strane… Upoznajem naše ljude u Moskvi i nadam se nekim novim divnim saradnjama – navodi.

Igranje za stranu publiku

Za sada je izdvojio igranje monodrame MOJ RAT na međunarodnom festivalu koji okuplja zavšne godine osnovnih studija glume.

– Predstavu sam izveo pred stotinjak ljudi, od čeka je svega desetak razumjelo srpski. Neopisiv je osjećaj bilo igrati za publiku koja ne razumije tvoj jezik, ali toliko pažljivo prati i aosjeća sve ono što je u predstavi. U jednom sam momentu pomislio da im možda ništa nije jasno, ali sam se po aplauzu i komentarima poslije predstave uvjerio da nisam bio u pravu. Čudno mi je bilo igrati, jer sam prvi put sam, bez profesora, klase ili bilo koga ko poznaje predstavu. Tako da sam prošao jedan veliki test. Monodrama je sama po sebi zasebna tema i sama za sebe je poduhvat, a pogotovo kad moraš na ruskom da objasniš tehnici kako da vode zvuk i svjetlo i da nakon tehničke probe, napraviš glumačku i odigraš sat vremena sam predstavu. Nije da se hvalim, ali stvarno je poseban osjećaj – zaključuje Kostić.