U prostorijama Crvenog krsta jutros se osjeća posebna toplina, ona koja nastaje kada se ljudi okupe oko zajedničkog, plemenitog cilja. Povodom treće ovogodišnje akcije dobrovoljnog davanja krvi, u sali su se smjenjivali građani svih generacija, tihi heroji koji ovim činom iz godine u godinu čuvaju živote nepoznatih ljudi.

Među njima su Mirjanka Jovanović, Toni Damjanović i Siniša Šišarica, troje različitih ljudi, spojeni istim osjećajem dužnosti, humanosti i upornosti.

Mirjanka Jovanović danas je darovala krv po 29. put. Skromna i staložena, kaže da joj svaki dolazak donese osjećaj ispunjenosti.

"To je nešto što mene lično raduje. Lijepo je znati da si učinio dobro", govori nakon humanog čina.

Krv daruje dva do tri puta godišnje, kada joj zdravstveni nalazi to dozvole. Ponekad, priznaje, naiđe na prepreke kao što su nizak hemoglobin, ali nikada je to ne obeshrabri.

Humanost se u njenoj porodici prenosi s generacije na generaciju. Sa osmijehom pominje sina, koji je krv do sada darovao više od 35 puta.

"Ponosna sam na njega. Važno je da mladi shvate koliko ovo znači. Ko može, neka proba. Ne košta ništa, a može spasiti život.“

[caption id="attachment_833677" align="alignnone" width="400"] Foto: Aloonline.ba[/caption]

Nakon razgovora sa Mirjankom, nekoliko koraka dalje zatekli smo Tonija Damjanovića, vedrog, nasmijanog, gotovo uvijek spremnog na šalu. Toni je jutros darovao krv 51. put.

Kroz smijeh se prisjetio kako je prvi put krv darovao da bi izbjegao dva dana škole, ali onda je to preraslo u nešto sasvim drugo - u naviku, pa u misiju.

"Darujem krv tri puta godišnje, redovno, bez preskakanja. Ne smatram da je to sada nešto veliko. Skroman je to čin, a može nekom biti presudno. Zgodno dođe i za davaoca da prekontroliše zdravlje svakih par mjeseci."

Kaže da svojom upornošću nerijetko podstakne ljude iz okoline da urade isto. I zaista, dok priča, lako je vidjeti zbog čega mnogi slijede njegov primjer.

Treći sagovornik, Banjalučanin Siniša Šišarica, danas daje krv jedanaesti put. Prvi put je to učinio još u srednjoj školi, tokom akcije u Gimnaziji. Od tada, kako kaže, kada god može on se odazove akcijama.

Za razliku od Tonija i Mirjanke, on se češće susretao s preprekama.

"Nekoliko puta su me vraćali zbog sniženog pritiska. Ali upornost te uvijek vrati nazad."

Siniša kaže da ga posebno raduje vidjeti da se mladi rado odazivaju akcijama davanja krvi, jer smatra da humanost treba njegovati još od školskih dana.

"Lijepo je vidjeti punu salu. Lijepo je znati da ljudi dolaze da učine nešto dobro. Ovim putem upućuje isti apel kao i ostali davaoci- pozivam sve građane da daruju krv. To je najjednostavniji način da nekome spasite život", zaključio je sagovornik.

Tri priče, tri različita karaktera, ali jedna zajednička nit - duboko uvjerenje da humanost mora ostati dio naše svakodnevice. Mirjanka, Toni i Siniša ne govore mnogo o sebi, ne traže priznanja niti zahvalnice, ali njihovi postupci govore i više nego što bi ikakva nagrada mogla.

Na Međunarodni dan volontera, njihova prisutnost u Crvenom krstu podsjeća da zajednica stoji na ramenima ljudi koji bez pompe čine dobro. Oni su dokaz da ponekad najveći heroji ostaju najtiši.