Uniformisani, izbrijani, uslužni, povjerljivi... Jedan od njih bio je Zoran Gajić. Kakav je čovjek koji nema po nekoliko nadimaka. Zoran, živa legenda gradiškog i topolskog ugostiteljstva nadaleko je poznat i kao Zoki, Zorika ili Rutać.

O njemu kruži nekoliko istinitih anegdota. Tačno u ponoć 1975. godine autobus ljubljanskog „Integrala“ vratio se po Zorana nakon desetak kilometara vožnje od Gradiške prema Novoj Topoli.

„To je bio posljednji autobus, pola sata prije ponoći dolazio je iz Ljubljane. Ja sam tad bio konobar u čuvenoj kafani na stadionu Kozare. Krenuli su bez mene i nakon desetak kilometara shvatili „propust“. Vratili su se po mene, izvinuli mi se i dovezli me tačno do mog sela Borac, na sredini puta između Romanovaca i Aleksandrovca“, prisjeća se detalja Zoran.

I danas se u Gradišci prepričava anegdota o konobaru Zoranu i službenom pištolju, popularnom „tetejcu“. I ovu anegdotu je potvrdio tačnom. Od slova do slova.

„Imali smo u jednoj ladici pištolj tetejac. Za šankom je stajao i pijuckao legendarni Kozarin bek Višeslav Berić, Beran. Ja sam se latio pištolja, malo se poigrao sa njim, a Beran se, kasnije mi je priznao da se prepao, izvadio metke iz okvira i sve ih progutao. Prvo jedan sa poda, a onda ostalih pet. Nakon dva dana eto moga druga Berana nosi metke zamotane u novine i kaže, evo ih Zoki, vraćam ih sve, samo su malo pozelenili“ priča kroz smijeh Zoran Gajić. Zorika.

Mnogi gosti i Zokijeve kolege potvrđuju da su njegove čaše uvijek blistale, kao u televizijskim reklamama za „Čarli“. Ni ovaj navod nije demantovao, a na pitanje, šta je najviše volio osim posla i društva, rekao je da je to bila kafanska muzika.

„Završimo posao , prošla je ponoć i mi se zaputimo preko Save u Slavoniju. U Staro Petrovo selo, na Bijele stijene, Okučane ili u Novu Gradišku. Voljeli smo dobru muziku i cure Slavonke, priznao je za „AloOnline“ Zoran Gajić, vječiti neženja, boem i čovjek o kome za njegove 73 godine niko nije rekao ni jednu ružnu riječ.

Zoran se danas posvetio u priličnoj mjeri crkvi i vjeri. Sa prijateljem i dobrim komšijom Slavišom Gajanovićem redovan je na liturgijama u svome Borcu, ali i u Mrčevcima, Romanovcima ili Seferovcima. U slobodno vrijeme mnogo čita ili biciklom posjeti stare prijatelje. Zorika je po mnogo čemu jedinstven.