Ana je imala samo 24 godine kada je njen život naglo promijenjen. Radila je u lokalnom kafiću kada je, iz nehata, pijani policajac ispalio metak koji je zauvijek promijenio njen život.

Upravo taj trenutak, kad je metak pogodio njenu kičmu, bio je početak duge borbe i oporavka.

- Bolovi su bili neizdrživi, ležiš nepomično, ne možeš ništa reći, ali na svu sreću gosti su brzo reagovali - prisjeća se Ana trenutka nesreće za ALOonline.

Suočena s invaliditetom, Ana nije odustala. Njena hrabrost i odlučnost da se vrati normalnom životu dovele su je do dugogodišnje rehabilitacije i potrage za novim metodama liječenja.
- Dugo nisam bila svjesna ozbiljnosti povrede niti sam prihvatila ono što me sljedovalo, ali na svu sreću imam divnu porodicu i prijatelje. Oni su stalno pričali sa mnom i podizali me psihički. Morala sam to prihvatiti i krenuti u borbu koja i dan-danas traje, ali nema odustajanja nikada - rekla je Ana na pitanje o prvoj reakciji kada je shvatila ozbiljnost povrede i dodala:

Jednostavno nisam prihvatala i nisam htjela živjeti tako.


Kako kaže, proživjela je teške trenutke ali mentalna snaga, podrška porodice i prijatelja su je održale na njenom putu ka oporavku.
- Mnogo padova je bilo, to znamo samo moji najbliži i ja. Na svu sreću, jaka sam sama od sebe, izdržaću nekako i boriti se dokle god mogu jer imam za koga da živim – mog sina Nemanju. Pozitiva i hrabrost je pola ozdravljenja - objasnila je Ana kako je uspjela ostati pozitivna uprkos teškim okolnostima.

[gallery size="large" ids="563785,563786,563787,563788"]

Put je odveo u Novi Sad, ali ni tamo nije našla trajno rješenje. Kada je pronašla nadu za oporavak u Turskoj, Ana je znala da mora djelovati. Operacija povezivanja nerava nudila je mogućnost da se vrati osjećaju i pokretu. Međutim, finansijska prepreka od 26.000 evra bila je ogromna za nju, ženu koja se s sinom snalazila s minimalnim primanjima.

Ali tada, kao iz priče o zajedništvu, Drvar je stao uz Anu. Ljudi su se ujedinili, organizacije su djelovale, klubovi i društva iz regije pružili su podršku. U roku od mjesec, novac je bio prikupljen, a Ana je otputovala u Tursku na operaciju koja joj je dala novu nadu.

Vrativši se iz Turske, Ana je ponovo osjetila snagu u nogama, trnce koji su davali novu nadu.

- Trenutno se super osjećam, išla sam na sve ili ništa. Operacija je uspješno obavljena, a zatim su se nakon 24 č pojavili prvi znaci – trnci kroz noge. Nisam mogla vjerovati da se to dešava. Uglavnom, pojavio se prvi pomak nakon pet i po godina i tad sam rekla da ima još nade, sad gazim sve pred sobom.. Ako Bog da, da uspijem doći do svog glavnog cilja... skromna ću biti, prvi korak pa dalje. Poslije operacije primila sam jedne matične ćelije, a početkom avgusta trebalo bi da primam druge i odem na kontrolu - opisala je Ana svoja osjećanja nakon povratka sa liječenja u Turskoj.

Doktori su optimistični, ali znaju da je za Anin uspjeh takođe odgovorna i njena upornost i volja. Za Anu, podrška zajednice značila je sve, ali najveća motivacija joj je sin Nemanja.
- Doktor se trudio maksimalno tokom operacije, jako je optimističan. On je glavno odradio, sad je sve na meni – vježbe, rad, trud i disciplina - rekla je Ana o prognozama doktora i posvećenosti oporavku te istakla značaj podrške zajednice tokom teškog perioda.

Ovaj događaj duboko je promijenio Anin pogled na život, a njen savjet za sve koji se suočavaju s izazovima je jednostavan, ali snažan.
- Nikada nemojte odustati od sebe, jer nikada ne znate kada će vam se put ka ozdravljenju otvoriti. Koliko god imali padova, dignite se psihički, još jači morate biti - poručila je Ana svima koji se suočavaju s izazovima sličnim njenima.

Na kraju razgovora, Ana je istakla posebnu zahvalnost braći iz Glamoča, Dušku i Željku Jokiću i napomenula da će i ona poput njih stići do svog cilja.

Priča ove Drvarčanke podsjeća nas da nema nepristupačnih ciljeva kad je volja za životom kao i podrška zajednice jaka.







BONUS VIDEO: