Ne jedno, ne dva već na desetine njih! Skrivena između zidova i prozora, njihova skloništa pravi su mali svijet.

U užurbanom banjalučkom naselju, ove ptičice našle su svoj dio tišine i izgradile dom. Nema mnogo mjesta na asfaltu gdje se čovjek i priroda skladno sretnu, pa nas laste ovakvim činom podsjete da smo svi dio istog prirodnog sistema.

Lastavice ne znaju za granice

Ptice ne pitaju kome pripada zgrada, a ne zanimaju ih ni sportski rezultati, one samo traže sigurno mjesto za mladunce.

Ovoga puta pronašle su ga tamo gdje mnogi ne bi ni pogledali. Međutim, redovan gost ugostiteljskog objekta pored stadiona kazao nam je kako uživa u „lastavičijem plesu“ svakog jutra.

-Predivno je to, znaš? Svaki dan ih gledamo kako lete, kako plešu- kazao je s osmijehom na licu.

Gnijezdo se ne dira!

Pojava lastavica na našim prostorima uvijek je imala veliki simboliku i značaj. Kada bi ljudi vidjeli lastavicu mnogo bi joj se obradovali jer je to značilo da je zimi kraj.

Banjalučanka Sandra Pavlović prisjetila se kako su se u njenom selu gnijezda čuvala.

-Lastavičje gnijezdo se nije diralo. Čak i kad su bili neki radovi na kućama, ako bi krečili, majstori bi vodili računa da gnijezdo ostane nedirnuto- priča nam sagovornica.

Dodaje da se vjerovalo da onom ko bi ga oštetio dolazi neka nesreća.

-Ja sam učena da je lasta više od ptice. Ona je glasnik predaka i valjalo ih se čuvati da poljoprivredno domaćinstvo napreduje. Nekako se znalo i bez izgovorene riječi da se lasta štiti i da je srećan onaj na čijoj kući naprave gnijezdo - kazala je.

Možemo zaključiti da je njihova prisutnost privilegija, jer ako priroda odluči da ostane, to znači da smo ipak ostavili prostora za suživot.