Kada se priča o statusu studenata rijetko ko  zamišlja penzionera koji sjedi u amfiteatru sa indeksom u ruci. Ipak, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, postoji takav trend vrijedan pražnje.

Osam upisanih studenata starijih od 65 godina i 14 u kategoriji od 60 do 64 godine možda djeluju kao "statistička greška", ali kada im se doda "nekoliko stotina" osoba starijih od 50 koji su lani postali brucoši, dobijamo širu sliku. Ljudi u fazi života koju smo navikli povezivati sa povlačenjem izabrali su da kontruktivno iskoriste "zlatno doba" svog života.

Razvoj se ne penzioniše

Jelena Marjanović, klinički psiholog i psihoterapeut, kaže da savremena razvojna psihologija odavno napušta ideju da lični razvoj prestaje sa diplomom, poslom ili penzijom. Naprotiv, potreba za učenjem i ostvarivanjem sopstvenih potencijala, objašnjava ona, može trajati čitav život, a podaci o starijim studentima to potvrđuju.

"Uključivanje u obrazovanje u zrelom dobu nosi konkretnu psihološku funkciju: kognitivnu stimulaciju, održavanje pažnje i pamćenja, ali i osjećaj kompetentnosti i lične vrijednosti", pojašnjava Marjanovićeva.

Za jedne, kaže ona, riječ je o ostvarenju želje odlagane decenijama zbog porodice, finansija ili posla. Za druge je to potreba za novim iskustvima i aktivnim mjestom u društvu.

Eriksonova teorija u amfiteatru

Marjanovićeva ovaj fenomen tumači i kroz razvojnu teoriju Erika Eriksona, prema kojoj svaka životna faza nosi svoj psihosocijalni zadatak.

"U srednjem odraslom dobu posebno je značajan razvoj generativnosti, odnosno potrebe da osoba bude aktivna, korisna, produktivna i da svojim znanjem i iskustvom doprinosi drugima. Nakon 50. i 60. godine ova potreba ne nestaje, već može dobiti drugačiji oblik", ističe psihoterapeut Jelena Marjanović.

Osoba, dodaje ona, svoje potencijale nakon toga može ostvarivati kroz obrazovanje, profesionalni angažman, volontiranje, kreativnost, međugeneracijsku razmjenu znanja ili nove životne ciljeve.

Potreba za samoaktualizacijom ne prestaje sa godinama

U kasnijem odraslom dobu, prema riječima Marjanovićeve, Erikson posebno naglašava razvoj integriteta nasuprot očajanju. Integritet, objašnjava ona, podrazumijeva prihvatanje sopstvenog životnog puta, ali ne znači pasivno prihvatanje životnih okolnosti.

"Naprotiv, osoba može i dalje postavljati nove ciljeve, učiti i razvijati svoje sposobnosti. Zbog toga odluka osobe od 60 ili 65 godina da upiše fakultet ne treba da se posmatra kao nešto neobično, već kao izraz aktivnog odnosa prema sopstvenom životu i mogućnostima razvoja", kaže Marjanovićeva dodajući da tako ta osoba konačno dobija prostor da ostvari ciljeve koje je dugo odlagala"

Psihoterapeut Marjanović zaključuje da potreba za samoaktualizacijom ne prestaje sa godinama. Čovjek tokom čitavog života ima potrebu da uči, razvija svoje sposobnosti, ostvaruje potencijale i pronalazi smisao u onome što radi.

"Zrelo i starije doba ne predstavljaju kraj razvoja, već može biti period u kojem osoba, oslobođena dijela ranijih životnih obaveza, konačno dobija prostor da ostvari ciljeve koje je dugo odlagala. Upravo zato obrazovanje nakon 50. ili 60. godine predstavlja važan pokazatelj psihološke aktivacije, lične autonomije i spremnosti osobe da i dalje aktivno oblikuje svoj život", zaključuje ona.

Ono što statistika bilježi kao podatak u stvarnosti je otpor ideji da poslije određene godine život prestaje. Osam ljudi starijih od 65 godina koji su sjeli u klupe fakulteta ne mijenja obrazovni sistem Republike Srpske, ali mijenja predstavu o tome dokle traje pravo da se čovjek razvija.