Našoj redakciji javio se jedan od ogorčenih roditelja koji je pokušao da preda papirologiju za dijete, a koji nam je ustupio i fotografiju koja najbolje ilustruje situaciju na terenu. Kaže da redovi jedva napreduju, a da boravak na šalteru često traje i po sat vremena po osobi.

„Ovo je za mene prvi put da upisujem dijete u vrtić i šokiran sam procedurom. Stojimo satima, red se jedva pomjera, a onda saznate da šalter prima dokumente samo do 13 časova. Svi koji su čekali iza tog vremena moraju kući, pa sutradan ponovo. Ko danas, pored svih obaveza i posla, može sebi da priušti da izdvoji skoro cijeli dan čekajući u redu? Ostali roditelji koji su tu po drugi ili treći put kao da su se navikli, ali ovo nije praksa koja ikome ide u prilog. Gdje je tu digitalizacija, gdje je efikasnost?“, kazao je naš sagovornik, koji je na kraju morao da se vrati na posao, uz plan da sutra rano ujutro ponovo pokuša da obavi proceduru.

1

Stara priča: Više prijava nego mjesta

Ovaj problem, nažalost, nije novost za Banjaluku. Godinama unazad grad se suočava sa hroničnim nedostatkom kapaciteta, gdje stotine mališana svake godine ostaje „ispod crte“, što roditelje primorava da traže skuplje privatne opcije ili da se snalaze uz pomoć "baka-servisa" ili dadilja.

Direktor Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka, Petar Jokanović, potvrdio je da je interesovanje ogromno. Prema njegovim riječima, na konkurs koji je otvoren do 10. jula za 605 mjesta, u prvoj sedmici pristiglo je čak 950 prijava.

„Ostaje nam da vidimo koliko će djece biti ispod crte, dok razvrstamo i vidimo rezultate, što očekujemo najkasnije do sredine avgusta“, rekao je Jokanović.

On je dodao da smatra kako bi izgradnja tri do pet namjenskih vrtića trajno riješila pitanje smještaja djece na listi čekanja. Jokanović je takođe podsjetio da od 20. do 31. jula zaposleni u Centru idu na kolektivni godišnji odmor, kada vrtići neće raditi, izuzev grupe djece sa poteškoćama u razvoju u vrtiću „Marija Mažar“.

Kako to rješava svijet?

Dok Banjaluka muku muči sa šalterima i papirologijom, u razvijenim zemljama ovaj problem je davno riješen digitalizacijom. U većini država Evropske unije, upis u vrtić se obavlja putem jedinstvenih portala za e-upravu. Roditelj se uloguje putem svog digitalnog identiteta, unese podatke, priloži skenirane dokumente i dobija status zahtjeva u realnom vremenu, bez izlaska iz kuće i čekanja u redovima.

Pored digitalizacije, mnoge zemlje su problem kapaciteta riješile sistemom vaučera. Umjesto da roditelj zavisi isključivo od državnog vrtića, država subvencioniše boravak djeteta u bilo kojoj registrovanoj predškolskoj ustanovi (bilo državnoj ili privatnoj), čime se tržište otvara, a redovi na šalterima postaju prošlost.

Dok se u Banjaluci ne odluče za korjenite promjene, roditeljima ostaje da se naoružaju strpljenjem, dobrom voljom i, po svemu sudeći, udobnom obućom za višesatno stajanje u redu.