Nekada se ništa nije zidalo tek tako. Kad se kopa prvi temelj, domaćin bi često ubacio šaku žita, malo vina ili koji novčić. Govorili su: „Neka u ovoj kući uvijek ima hljeba, sloge i para.“

Žito je značilo da porodica nikad neće biti gladna, vino radost i veselje, a novčić sigurnost i napredak. Taj novac se nikad nije dirao, jer se vjerovalo da čuva kuću od bijede i stalnih troškova.

Mnogi i danas pamte priče kako su stariji rano ujutru, prije izlaska sunca, obilazili temelje sa tamjanom i svetom vodicom. Nije to bio luksuzan ritual, već način da domaćin „blagoslovi“ mjesto gdje će mu djeca odrastati.

A kad se kuća završi, prvi unutra nisu ulazili televizor ni kauč, nego hljeb i so. Tek poslije toga unosio se namještaj. Na selu se vjerovalo da kuća prvo mora da primi ono od čega se živi, prenosi Najžena.

Postojao je još jedan zanimljiv običaj – crvena marama na krovu. Stariji su govorili da čuva dom od uroka i zavidnih pogleda. Zato se skoro na svakoj novoj kući nekad vijorio crveni peškir ili komad platna.

I danas mnogi vjeruju da nije kasno da se u dom unese dobra energija. Neko stavi bosiljak kod ulaza, neko upali svijeću za praznik, a neko samo kaže: „Neka je sa srećom.“

Jer na kraju, kako su govorili naši stari – kuću ne čuvaju zidovi, nego mir i sloga u njoj.