Narodne vlasti su nakon rata pristupile obnovi privatnog zanatstva. Zanatlije su dobijale ovlaštenja za samostalan rad, materijal i alat, kao i kredite za obnovu radionica. Velika potražnja lokalnog stanovništva za svakodnevnim uslugama dodatno je podstakla oporavak zanatskih djelatnosti.

Od 1945. do 1950. godine broj zanatskih radnji povećan je na 298. Većina njih nalazila se u Titovoj, Maslešinoj, Ferhat-pašinoj i Gornješeherskoj ulici, kao i u Maloj čaršiji i na Bezistanu.

Zanatstvo je u to vrijeme uglavnom bilo muško zanimanje. Poslovi poput kovača, zidara, tesara, automehaničara ili dimnjačara smatrani su fizički zahtjevnim i zato su ih najčešće obavljali muškarci.

Na spisku registrovanih zanatskih radnji iz 1956. godine u vlasništvu žena bilo je svega 12 od ukupno 380 radnji. Uprkos sigurnijim uslovima rada u državnim preduzećima i zadrugama, pojedine žene su ipak odlučivale da otvore privatne radnje, najčešće iz ljubavi prema zanatu i želje za samostalnošću.

Najčešći zanati kojima su se bavile žene bili su krojački zanat, frizerski i kozmetički saloni, pedikir i manikir, jorgandžijski zanat, bojadžijske radnje, kao i radnje za popravku čarapa.

Arhivska građa u Arhivu Republike Srpske svjedoči o ženama koje su u periodu od 1945. do zemljotresa 1969. godine vodile zanatske radnje u Banjaluci.

Krojačke radnje, na primjer, imale su Julijana Semenik u Ulici maršala Tita 43, Rozalija Ridolfo u Ulici Svetozara Markovića 11, Lucija Jordan u ulici M. Stojanovića 89, kasnije u Sime Šolaje 9, Antonija Bregant Jerin u Đure Pucara 8, Milica Filipović u Štrosmajerovoj ulici, Albina Falan u Slavka Rodića 5, Aiša Hadžić u Braće Potkonjaka 67, Marica Ajder u Kozarskoj 36, Marija Pavlina u Marije Bursać 13 i Mirjana Šarčević u Kočićevoj 89.

Fadilja Bošnjak, rođena 1928. u Prizrenu, imala je jorgandžijsku radnju od 1955. do 1972. godine u Ulici maršala Tita 59, gdje je izrađivala jorgane, jastuke i dušeke.

Amalija Klindić vodila je radnju za krpljenje čarapa od 1952. do 1959. godine u Ulici Veselina Masleše 21. Nakon njenog zatvaranja popravak ženskih čarapa obavljao se samo u prodavnici obuće „Borovo“, pa je Sreska zanatska komora predložila otvaranje nove radnje. Tako je Razija Halimić u zgradi „Titanik“ vodila radnju „Očica“ od 1960. do 1963, a potom ju je kratko vodila Emina Halimić.

Bojadžijske radnje vodile su Jozefina Štimac u Ulici Branka Radičevića 3 i Ružica Drakulić u Slavka Rodića 13, gdje su farbale vunu, platno i odjevne predmete.

Pedestih godina razvijaju se i moderniji zanati. Pored frizerskih radnji pojavljuju se prve kozmetičarke, pedikirke i manikirke.

Radojka Bajić Marković, rođena 1920. godine u Banjaluci, otvorila je 1951. pedikirsku i manikirsku radnju u Vakufskoj palati u Ulici Marije Bursać 1 i smatra se prvom pedikirkom i manikirkom u gradu.

Ana Čehajić dobila je 1954. odobrenje za kozmetičku radnju za njegu lica i tijela, a njen kozmetički studio „Dijana“ u Ulici maršala Tita 71 bio je među prvim takvim salonima u Banjaluci.

Neke žene su nakon smrti muževa nastavile vođenje njihovih radnji preko poslovođa. Tako je Bisera Abazagić vodila pekaru na Haništu od 1950. do 1958, Mina Malkić kovačku radnju u Vilsonovoj ulici, dok je Jovanka Kuljić nastavila rad obućarske radnje.

Kroz zanatstvo žene su postajale nezavisnije i aktivnije u društvenom životu. Njihov rad doprinio je promjeni tradicionalnog shvatanja da je ženi mjesto isključivo u kući.

Iako njihov doprinos često nije bio dovoljno istican, žene zanatlije imale su značajnu ulogu u društvenim i ekonomskim promjenama Banjaluke u poslijeratnom periodu, pišu Nezavisne novine.