Od operacione sale do galerije: Ortoped Goran Šinik između medicine i umjetnosti

Poslije četiri decenije rada u medicini, bijeli mantil još nije spreman da odloži. A kada završi sa pacijentima, čeka ga druga strana njegovog života – umjetnost. 

Na Palama, gdje danas živi, Šinik je poznat i kao čovjek koji godinama okuplja umjetnike, ljubitelje slikarstva, muzike i kulture.

Osnovnu školu, gimnaziju i Medicinski fakultet završio je u Sarajevu, a specijalizaciju iz ortopedije na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Nakon specijalizacije počeo je da radi u tadašnjoj bolnici Kasindo, današnjoj Bolnici „Srbija“ u Istočnom Sarajevu, gdje je proveo značajan dio profesionalnog života.

Tokom ratnih godina radio je u bolnici Glavnog štaba Vojske Republike Srpske u Sokocu. Kao specijalizant, a potom i specijalista, našao se u potpuno drugačijim uslovima rada od onih za koje se ljekar priprema u miru. Pred njima su svakodnevno bili pacijenti sa ratnim povredama što je  često zahtijevalo brzo reagovanje, improvizaciju i donošenje odluka u hodu. Mlađi ljekari radili su uz iskusne kolege od kojih su učili neposredno, na stvarnim slučajevima. Posebno pamti doktora Lazarevića, tadašnjeg načelnika hirurgije, ali i druge ljekare sa kojima je dijelio jedno od najzahtjevnijih poglavlja svoje profesionalne karijere.

Nakon rata nastavio je profesionalni put u medicini, a danas, iako formalno u penziji, i dalje radi u Bolnici „Srbija“ gdje pregleda i zbrinjava pacijente, a iskustvo i znanje koristi i u operacionoj sali.

Četiri decenije radio je kao ortoped. Medicina je bila njegov poziv, ali umjetnost njegova velika životna strast.

Još od mladosti Šinik je bio zaljubljenik u slikarstvo, muziku i pozorište. Krajem devedesetih godina, sa prijateljima, otvorio je muzičku prodavnicu, koja je ubrzo postala mjesto okupljanja ljubitelja muzike. Organizovali su koncerte, a na Pale su dolazili i poznati bendovi iz Srbije.

Ipak, slikarstvo je bilo ono što će ga najdublje vezati za umjetnički svijet.

Učestvovao je u organizaciji likovne kolonije na Palama zajedno sa prijateljem, slikarom Branislavom Kovačevićem. Kada je kolonija prestala sa radom, Šinik nije želio da se prekine priča koja je godinama okupljala umjetnike.

Sa prijateljima je osnovao Udruženje ljubitelja umjetnosti Pale – ULJUP, a kroz njega je nastavljena likovna kolonija, ali i organizovanje izložbi, književnih večeri, pozorišnih predstava i muzičkih događaja.

Danas je jedno od mjesta na kojima Šinik nastavlja tu priču Kafe-galerija „Pissarro“ – prostor u kojem se umjetnost ne samo izlaže, već u kojem se umjetnici i ljubitelji umjetnosti susreću, razgovaraju i druže. Ime nije slučajno. „Pissarro“ je naziv dobio po Šinikovom omiljenom slikaru, francuskom impresionisti Kamiju Pisaru, čije je stvaralaštvo ostavilo poseban utisak na njega.

Poslije deset godina rada kolonije, Šinik je odlučio da umjetnicima i njihovom stvaralaštvu ostavi trajniji trag.

Organizovao je veliku izložbu u Galeriji „Žarko Vidović“ u Istočnoj Ilidži, na kojoj je predstavljeno 56 umjetničkih djela autora koji su tokom deset godina prošli kroz likovne kolonije ULJUP-a.

Svaka slika postala je dio jedne veće priče – podsjetnik na umjetnike, druženja, kolonije i godine u kojima se na Palama okupljalo stvaralaštvo iz različitih krajeva.

Izložba je svojevrsni omaž svim umjetnicima koji su učestvovali u radu kolonije, ali i potvrda da ono što je počelo kao ljubav prema umjetnosti može prerasti u višegodišnju kulturnu priču.

Godine druženja sa slikarima ostavile su trag i u Šinikovom domu. Danas ima kolekciju od više desetina slika, a najveći dio čine upravo radovi njegovih prijatelja i umjetnika koje je upoznao kroz kolonije.

„Nisam neki veliki kolekcionar, ali imam zaista respektabilne autore. Oko 90 odsto slika koje imam radili su moji prijatelji. Vežu me za njih i ljudi i vrijeme u kojem smo se družili“, kaže on.

Zanimljivo je da je i sam svojevremeno pokušavao da slika. Ipak, kada je vidio kako rade akademski umjetnici, shvatio je koliko znanja, strpljenja i rada stoji iza jednog ozbiljnog umjetničkog djela.

„Radio sam i ja ranije, ali kada sam vidio kako majstori rade, shvatio sam koliko je to ozbiljna stvar i koliko zahtijeva vremena. Ne kažem da neću ponovo početi. Možda jednog dana“, priča nam Šinik kroz osmijeh.

Ni poslije četiri decenije rada nije prestao da uči. Pod stare dane upisao je magistarski studij istorije umjetnosti u Sarajevu. Zbog brojnih obaveza studije je za sada privremeno prekinuo, ali je tehnički i dalje student.

I taj detalj možda najbolje govori o njegovoj radoznalosti – medicina mu je bila profesija, umjetnost životna strast, a želja za novim znanjem nije prestala ni nakon odlaska u penziju

Danas se njegov život može posmatrati kroz dvije slike.

Jedna je operaciona sala, u kojoj su preciznost, znanje i iskustvo pitanje odgovornosti.

Druga je galerija, u kojoj su boje, umjetnici i prijateljstva postali dio njegovog života.

I upravo između te dvije slike stao je život Gorana Šinika – ortopeda koji ni u penziji ne odustaje od svog poziva, ali je istovremeno gradio i jedan drugačiji svijet – svijet umjetnosti.