Gostoprimstvo je bilo neraskidivo povezano sa putnicima i namjernicima, pa su mnoga domaćinstva imala posebnu prostoriju ili čak zasebnu kuću u dvorištu namijenjenu gostima. Nazivali su je gostinskom sobom, gostinskom kućom ili konakom.

Svaki namjernik mogao je biti siguran da će pronaći toplo i bezbjedno utočište — gdje god da ga zatekne noć. Vrata mu je možda otvarao gorštak namrštenog čela, gustih obrva i koščate vilice, ali iza te spoljašnje strogoće krila se poslovična dobrota. Ta „namrgođena dobroćudnost“ gostu je širom otvarala i kuću i srce — nudila mu je postelju, mjesto za trpezom i sve najbolje što se pod tim krovom moglo naći.

Gost na pragu kao iskušenje ljudskosti i vjere

U hrišćanstvu, judaizmu, budizmu i islamu milosrđe se smatra jednom od najvećih vrlina, a njegovim najvažnijim izrazom oduvijek se smatralo pružanje utočišta. Odbiti putnika i uskratiti mu krov nad glavom predstavljalo je težak grijeh za koji je, vjerovalo se, slijedila božanska kazna.

Jedan od najpoznatijih motiva u religijama i mitovima jeste epifanija — pojavljivanje božanstva ili natprirodnog bića među ljudima, često u neprepoznatljivom obličju. Dobro su poznate priče u kojima se Gospod, sam ili u društvu svetog Petra, kao i sveti Sava ili sveti arhanđeo, pojavljuju prerušeni u putnika ili prosjaka i od domaćina traže milost i gostoprimstvo. Tek pošto iskušaju njegovu dobrotu, otkrivaju ko su, a domaćina potom stiže zaslužena nagrada ili kazna.

Čovjek tradicionalnog društva zato je u svakom putniku i prosjaku mogao vidjeti prerušeno sveto biće. Tome ga je učila i Poslanica Jevrejima: „Gostoljubivost ne zaboravljajte, jer neki ne znajući primiše anđele na konak.“

Koliki su značaj gostoprimstvo i pružanje utočišta imali u životu našeg naroda pokazuje i odredba „Zakona za raju“ iz 1635. godine. Njome je bilo zabranjeno primati nepoznate putnike na konak unutar samog manastira, već je za njihov smještaj bio predviđen poseban prostor ispred manastirske kapije.

Pravila koja su obavezivala i domaćina i gosta

Pravila gostoprimstva nisu obavezivala samo domaćina. Istina, domaćin je morao da pazi da gosta ničim ne uvrijedi i da mu ne uskrati ništa čime raspolaže. Međutim, i gost je bio dužan da se ponaša obazrivo i izbjegava svaki postupak koji bi domaćina mogao dovesti u neprijatan položaj. Njegovo ponašanje uređivali su jasno utvrđeni običaji od trenutka kada pređe prag pa sve do odlaska.

Mračna strana tradicije: Gostinska obljuba

U pojedinim sredinama gostoprimstvo je poprimalo krajnje i danas teško prihvatljive oblike. Jedan od njih bila je takozvana gostinska obljuba — praksa prema kojoj je gostu nuđena žena iz domaćinstva.

Za ovaj običaj vezuje se i legenda o rođenju Sibinjanin Janka (Janoša Hunjadija), koji je, prema predanju, bio sin despota Stefana Lazarevića. Etnološki zapisi navode da su se tragovi ove prakse u pirotskom i dimitrovgradskom kraju zadržali sve do 20. vijeka.

Pod izgovorom iskazivanja naročite počasti, žena je prepuštana gostu, a neretko i predstavnicima vlasti. O njenoj saglasnosti nije se vodilo računa: nije smjela da se usprotivi, a ukoliko bi to ipak učinila, njene riječi najčešće nisu nailazile na razumijevanje niti povjerenje.

Gost pod krovom bio je svetinja

Domaćin je bio dužan da gostu garantuje potpunu bezbjednost — kako od ukućana, tako i od ljudi izvan doma. Ukoliko bi gost bio ubijen na njegovom imanju, domaćin je imao obavezu da ga osveti, bez obzira na to da li ga je ranije poznavao.

Zaštita je pripadala čak i gostu koji je neposredno prije dolaska nanio zlo samom domaćinu ili članu njegove porodice. Domaćin je u takvoj situaciji mogao da mu uskrati dalji boravak, ali nije smio da mu uzvrati zlom dok se nalazi pod njegovim krovom. Dok je bio pod njegovom zaštitom, gost je bio neprikosnoven.