Jedan od običaja iz prošlosti, na koji većina ljudi današnjice ne gleda blagonaklono, jeste strndžanje. Danas je ovaj običaj, zbog neslaganja etnologa, ostao da lebdi između mita i stvarnosti. Naime, pojedini etnolozi su u svojim istraživanjima došli do zaključka da je ovaj običaj na istoku Srbije, u okolini Homolja, kod Vlaha ipak postojao.

Ovaj „zaboravljeni“ način flertovanja u savremenom svijetu poslužio je kao podoban predmet za nadogradnju maštovitim detaljima sa mnoštvom seksualnih konotacija. Pretraživanjem pojma nailazi se na razne verzije — od blagih do krajnje ekstremnih. Sam naziv potiče od rumunske riječi „strângi“, što znači stegnuti, dok samo strndžanje predstavlja grljenje i milovanje.

Porijeklo i sociološka uloga običaja

Smatra se da običaj vodi porijeklo iz doba vladavine Turaka. Momci i djevojke bi se sakupili u centru sela, a zatim bi momci prilazili djevojkama i odvodili ih na mjesta gdje mogu da se osame, što su djevojke obavezno prihvatale. Nerijetko su dolazili u pratnji roditelja koji su imali ulogu savjetnika.

Pipanje, ljubljenje i maženje bilo je dozvoljeno samo u gornjem predjelu tijela, dok seksualni odnos nije bio dozvoljen — taj čin su nazivali „veliko strndžanje“. Seoska sredina i roditelji na ovaj običaj u to vrijeme gledali su blagonaklono, jer je imao važnu sociološku funkciju i predstavljao je jednu vrstu inicijacije i pripreme za brak.

Roditelji su posebno bili ponosni na svoje kćerke koje su momci često birali. S druge strane, djevojke sa malo udvarača izazivale su podozrenje, dok su u seoskim pričama najgore prolazile one koje su rijetko birane ili se uopšte nisu „strndžale“.

Naučno tumačenje i kontrola seksualnog ponašanja

Zorica Divac u naučnom radu „Predbračni odnosi — ulazak u svet odraslih“, objavljenom u Glasniku Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), objašnjava pozadinu ovog fenomena:

„Reč je o istraživanjima u severoistočnoj Srbiji, oblasti koja je poznata po većoj slobodi u muško-ženskim odnosima i maloletničkim brakovima. Da bi pripremila decu za rani brak zajednica se trudi da ih kroz običaje uvede u svet odraslih i ubrza njihovo polno sazrevanje. Naime, o pojedinim praznicima bilo je običajno utvrđeno i javno odobreno, slobodnije ponašanje mladih i njihovo intimno upoznavanje, mada su istovremeno važila stroga pravila patrijarhalnog morala, koja su nalagala smernost u ponašanju mladih u svakodnevnom životu. Običaji stradžanja o belim pokladama, tokom uskršnjih praznika, na Biljni petak i sl., imali su i funkciju kontrolisanja seksualnog ponašanja, jer se dozvoljavanjem ovakvih kontakata sprečavao, ustvari, potpun seksualni život sa svim mogućim posledicama.“  

Ekstremne verzije i stav etnologa

U pojedinim izvorima može se naići i na znatno „tvrđu“ verziju ove priče. U vlaškim krajevima, navodno, mladi bi se okupili u pećini pod maskama gdje bi „išli do kraja“, mijenjajući partnere. Po završetku, mladići i djevojke bi se oblačili i izlazili sami iz pećine, krijući maske koje su nosili. Svake godine pravila se nova maska, a u mraku pećine, u naletu strasti, navodno je dolazilo i do incesta.

Pojedini etnolozi u potpunosti negiraju ovakve navode i tvrde da je riječ o običnom kulturološkom mitu. Bilo kako bilo, strndžanje se u svojoj izvornoj formi više ne praktikuje, iako u savremenom društvu postoje različite varijacije sličnih obrazaca ponašanja.