Obrazovni sistem često guši dječju radoznalost krutim pravilima i suhoparnom metodikom, zaboravljajući da djeca zaista uče tek kada gradivo povežu sa sopstvenim iskustvom. Jedna nastavnica književnosti odlučila je da taj nametnuti šablon odbaci. U njenoj učionici nema pogrešnih odgovora, a lekcije o grčkim mitovima savladavaju se kroz slobodan razgovor o šabačkom vašaru i fudbalskim legendama.

Ona je javno priznala da krši pravila, a njeno priznanje prenosimo u cijelosti:

„Na svojim časovima njegujem atmosferu slobode. Časovi književnosti podrazumijevaju razmjenu ideja. Ta razmjena ne postoji u situaciji nametnutog autoriteta koji SVE zna i učenika koji moraju to SVE primiti zdravo za gotovo, naučiti i reprodukovati. Dakle, sloboda. Koja jednim svojim dijelom ide mimo važeće metodike i kruto postavljenih zahtjeva, ali daje rezultate. I na testovima. I u spremnosti učenika da rade samostalno, bez pomoći starijih, bez domaćih koje su naručili od vještačke inteligencije jer, ono što se procjenjuje, lični stav i angažovanje, ne mogu prepisati.

Pravila postavljamo već na prvim časovima petog razreda. Potrebni udžbenici se nose prema planu koji razrađujemo zajedno za narednu sedmicu i podložan je promjeni ukoliko nas nastavna jedinica „povuče“ ili učenici procijene da su preopterećeni, pa ne mogu postići sve što je planirano.

Piše se sve u jednu svesku. Nema školska i domaća. Pišu kako hoće, sveska je njihova, ne pregledam, iako vrlo pohvalim one koji su dosljedni i pedantni. Naročitu pohvalu dobijaju đaci koji na času, tokom obnavljanja gradiva, pokažu kako se u svojim bilješkama snalaze i mogu pronaći traženi podatak.

Tužnića bilježim kada neko ne umije da pročita svoj domaći, ne zna da objasni kako je uradio zadatak, ako je u pitanju gramatika, ili šta ga je navelo da razmišlja na taj način, ako je u pitanju književnost.

Najvažnije pravilo je da na časovima književnosti nema netačnih odgovora. Sve je dobrodošlo, čak i kada vodi u pogrešan rukavac jer i to može biti pogodan teren za sučeljavanje mišljenja.

Naravno, ovo pravilo učenici prihvataju postepeno i postanu sasvim hrabri tek kroz par mjeseci kada shvate da su podstaknuti na učešće i nisu ismijani za stav koji je u suprotnosti sa ostalima. Zahtijeva se kultura dijaloga jer sloboda podliježe pravilima lijepog vaspitanja.

Svaki učenik može, u svakom trenutku, reći da li mu se nešto sviđa ili je neki dio gradiva pretežak. Može negodovati kako mu je dosadno ili se pitati čemu sve to služi. Legitimno je zastati, suočiti se sa problemom, tražiti tumačenje za dugačke romane, previše glasovnih promjena, oblike riječi, a na nastavniku je da se dovije i pritisne dugme za motivaciju.

Tako smo ove sedmice u petom imali u planu obradu jednog grčkog mita, ali je bilo neophodno objasniti pojam mita, šta su to mitovi, zašto nastaju, kakve su to priče. Razgovor je skliznuo na legende, za djecu je to tanka granica, teorija mnogo ne pomaže, mali su da shvate, ali se desio obrt. On proizilazi iz slobode u ponašanju koju još uvijek uče.

Jedan učenik je podigao ruku i dobio riječ. Mislila sam da želi nešto prokomentarisati u vezi sa temom.

Međutim, on je pitao jesam li sam bila na vašaru jer Šabac ovih dana živi u znaku Čivijade i vašara. I to je glavna tema.

Bila je to bomba koja je pokazala kako dotični učenik nema pojma čime se trenutno bavimo. Njegove misli su na vašarištu. Ali, imao je dovoljno slobode da pitanje postavi. Znači, vjeruje mi. Idemo u dobrom pravcu.

Sad je momenat za dvije stvari. Pod jedan očuvati povjerenje, a pod dva zadržati temu časa u granicama prihvatljivog.

Rekla sam kako na vašaru nisam bila, ali planiram narednih dana, pitala djecu kakvi su njihovi utisci, šta im se na vašaru najviše svidjelo. Razgovor je sinuo kao vatra potpirena svježim vazduhom.

A onda sam ih vratila na Čivijadu. Zašto se festival zove baš tako? Kakav je sadržaj festivala? Zna li neko zašto Šapčane zovu Čivijašima? Ne znaju, naravno.

Priču sam im ispričala uz napomenu da je to neka vrsta lokalne legende, pa napravila razliku sa mitovima. Zatim smo se malo igrali dopunjavajući čivijašku priču kako bi postala mit, umetali vile i ale, pa se vratili na grčku priču.

Naravno, ne bez trzavica i slijepih ulica jer se neko sjetio kako Mesija nazivaju legendom i nije jasno zašto tu riječ koriste, kakve to veze ima sa tumačenjem koje su dobili. Uz Mesija je uletjelo još imena uz raspravu ko je veća legenda. Ali, izašlo se na pravi put.

Poslije zvona sam izašla samljevena pitajući se šta bi zvanična kontrola rekla za jedan ovakav čas. Vjerovatno bi ga isjekla, a ne bi shvatila da je svaki trenutak ovog dijaloga dragocjen.

Jer, djeca su relaksirana i slobodna da kažu šta misle. Kad dođemo na teren ozbiljnih književnih djela, znaće to da upotrijebe. Nisu ismijani, ni zaustavljeni. Ostali su u uvjerenju kako su dali ogroman doprinos. Razmišljali su. Povezali lično iskustvo sa temom. I što je najvažnije, naučili su šta je mit, a šta legenda, savladali su gradivo.

Može li nastavnik na svakom času ovako raditi? Može. Samo i on mora imati slobodu da dođe do cilja na svrsishodan način, zanemari ono što je trenutno nebitno iako je propisano, oslobodi se strogih metodičkih zahtjeva o toku časa koji su u današnjem vremenu potpuno neprilagođeni pažnji učenika, prestane da šparta i popunjava besmislene rubrike, oslobodi kreativnost koja će djeci baciti udicu i zakačiti ih na radoznalost.

PISA testiranja su pokazala kako naši đaci strahovito nazaduju. U svakodnevnom radu nastavnici već dugo vide to zaostajanje i upozoravaju. Djeca znaju do kontrolnog, a zatim zaboravljaju.

Oni umiju da preračunaju proporciju, ali ne umiju da je primijene u stvarnom životu. Znaju teoriju trenja, ali je ne prepoznaju kada se okliznu na ledu. Nabrajaju stilske figure, a ne osjećaju hiperbolu kada kažu „umirem od dosade“. Uče elemente versifikacije, a ni jednu pjesmu ne osjećaju dušom, neće je napisati u ljubavnom pismu, niti citirati kao patriotski poklič.

Naša škola se odvojila od života.

Naložila mi je da djecu naučim ko je Gustav Švab, šta je mit, prođem kroz tumačenje postupaka Heliosa i sina mu Faetona, motivišem petake da razumiju pojam kobnog dara. I nije tu ništa sporno. Treba i to da znaju.

Ali drugim putem. Onim koji će ih usput naučiti da je vašar koji vole dio šireg festivala, festival dio jedne priče, priča dio legende, legenda duh grada u kojem žive, Mesi živa legenda, a oni slobodni da lutaju dok ne stignu do cilja.

Samo tako se sutra neće uplašiti Kmeta Simana, ni odbiti od Milića Barjaktara. Naučiće da ih nađu. Prvo u sebi. Pa u okolini. Na kraju u istoriji i teoriji.“

(Zelena učionica)