„Propali smo.“ Te dvije riječi vaša baka nikada ne bi izgovorila naglas u svojoj kuhinji, ma koliko tanak bio novčanik tog mjeseca. Narodno vjerovanje kaže da riječ „propast“ privlači bijedu i nesreću pravo u dom, kao da je pozovete za sto. Zvuči kao sujeverje, i jeste. Ali ono što se krije iza tog verovanja danas zovemo nečim mnogo ozbiljnijim.

Riječ o kojoj govore stari nije psovka ni kletva. To je obična, svakodnevna riječ koja vam izleti kad pregorite sijalicu ili kad vam zakasni autobus: „Propade mi dan.“ Naše bake su vjerovale da time sami sebi otvarate vrata zloj sreći. Glasno izgovorena beda, govorile su, ostaje u zidovima.

Zašto baš „propast“ navlači zlu sreću po starom vjerovanju?

U srpskim selima postojalo je nepisano pravilo: o lošem se ne priča naglas za trpezom. Domaćica koja bi rekla „nemamo ništa“ ili „propali smo“ vjerovala je da time priziva još goru godinu.

Riječ se, po tom shvatanju, lijepi za kuću kao čađ za tavanicu. Zato su umjesto toga govorili „biće bolje“ ili „snaći ćemo se“, čak i kad u špajzu nije bilo skoro ničega.

Da li riječ zaista privlači siromaštvo u kuću?

Riječ sama po sebi ne mijenja stanje na računu. Ono što mijenja jeste raspoloženje ljudi koji je svaki dan slušaju i izgovaraju. Stalno ponavljanje da je sve „propast“ oblikuje način na koji vidite svoj život i odluke koje donosite.

Psiholozi to zovu samoispunjujućim proročanstvom. Kad ujutru kažete „ovaj dan je već propao“, vaš mozak počinje da traži dokaze da ste u pravu. Primijetićete svaku sitnicu koja ne valja i preskočiti sve što je dobro. Baba nije znala za taj termin, ali je tačno osjetila posljedicu.

Šta su stari govorili umjesto te riječi?

Najljepše u cijeloj priči nisu zabrane, nego zamjene. Naše bake nisu samo ćutale o lošem, nego su imale spreman pozitivan odgovor za svaku nevolju.

Evo nekoliko fraza koje su menjale baksuznu riječ:

- umjesto „propade mi dan“, govorile su „biće ljepših dana“

- umjesto „nemamo ništa“, rekle bi „imamo zdravlje, ostalo dolazi“

- umjesto „ovo je kraj“, odgovor je bio „svaki kraj je novi početak“

Ove rečenice danas zvuče kao nešto sa razglednice. Ali kad ih ponavljate godinama, one zaista mijenjaju ton u kući i privlači bedu i nesreću.

Riječi koje stari nikad nisu izgovarali pred djecom

Postojao je još jedan sloj ovog vjerovanja. Pred djecom se nikada nije govorilo o neuspehu kao o nečemu konačnom. Dijete koje odrasta uz riječ „propast“ uči da je svaki problem katastrofa. Baba je to znala bez ijedne knjige iz psihologije. Birala je riječi pred unucima pažljivije nego pred bilo kim.

Nije riječ o praznovjerju koliko o navici. Kuća u kojoj se stalno priča o nesreći postaje teška za život, čak i kad spolja sve izgleda u redu. Tu su stari bili potpuno u pravu, samo su to objašnjavali jezikom svog vremena.