“Bolje vrabac u ruci nego…”

U svijetu odraslih, odgovor je jasan.  Ali ovdje, odgovor nije iz knjige. On je iz srca.

Jedan mali crtež ptice na grani govori više od same izreke. Govori o tome da je ono što imamo, već dovoljno. Da je sreća možda baš tu, na dohvat ruke, u jednostavnom trenutku.

“Kad mačke nema…”

Odrasli bi rekli, miševi kolo vode.

Ali dijete kaže: "čovek je tu."

I u toj rečenici, nespretno napisanoj, krije se velika istina. Jer za dijete svijet nije podjela na uloge i pravila nego kroz prisustvo. Neko je tu. I to je važno.

“Čovek je čoveku…”

Odrasli bi rekli – vuk.

Dijete kaže: "pomogao."

I nacrta ruku koja pruža ruku. Ne sukob, ne strah - nego pomoć.

Možda djeca ne znaju "tačne" odgovore. Ali možda znaju baš one prave.

I možda, samo možda, nije na nama da ih ispravljamo. Nego da ih slušamo.

Jer dok mi učimo njih izrekama, oni nas podsjećaju kako se živi.