Prvi razlog na prvi pogled djeluje logično – Tihi okean je najveći okean na svijetu i, ukoliko dođe do problema sa avionom, pilotu će biti izuzetno teško da pronađe sigurno mjesto za slijetanje. Istina, ni Aljaska ne obiluje međunarodnim aerodromima, ali slijetanje na nju čini se kao odlična opcija u poređenju sa slijetanjem u okean.

Piloti uglavnom preferiraju rute na kojima se nalazi što veći broj aerodroma. Broj avionskih nesreća zanemariv je u poređenju sa brojem aviona koji svakodnevno polijeću i slijeću na aerodrome širom svijeta, ali je teško zamisliti išta strašnije od kvara na motoru na 10.000 metara iznad Pacifika. Nekako smo sigurni da ta priča nema srećan kraj.

Iako se često ističe da je bezbjednost apsolutni prioritet tokom letenja, ne treba zaboraviti ni da su avio-kompanije izuzetno unosan biznis. Cilj svake kompanije je da putnike preveze što kraćom rutom, za što manje vremena i uz maksimalnu uštedu novca. Zbog toga se biraju najkraće moguće rute, uz izbjegavanje područja zahvaćenih određenim vremenskim nepogodama.

Pogledamo li liniju između Sjeverne Amerike i Azije, koja prelazi preko Tihog okeana, na dvodimenzionalnoj karti može nam se učiniti da je to najbrža moguća ruta.

Međutim, u obzir treba uzeti i zakrivljenost Zemlje. Ako istu udaljenost posmatramo na globusu, koji vjernije prikazuje stvarne udaljenosti između tačaka na Zemlji, primijetićemo da je ta ruta znatno kraća nego što izgleda na ravnoj karti. Pretpostavljamo da se sa tim teško mogu složiti ravnozemljaši…

Vremenske nepogode i vazdušne struje

Tokom letenja iznad velikih vodenih površina postoji velika vjerovatnoća prolaska kroz neku vremensku nepogodu. Avioni će relativno jednostavno savladati tropske oluje i neke vrste uragana, ali posebno su opasna nevremena sa munjama. Avionima se svakako preporučuje da ih zaobilaze umjesto da prolaze kroz njih ili iznad njih.

Danas je prava rijetkost da se avioni sruše zbog nevremena, ali jake turbulencije mogu izazvati paniku i uznemirenost među putnicima.

Prilikom odabira rute leta važno je uzeti u obzir i vazdušne struje. One nastaju u troposferi, najnižem sloju Zemljinog atmosferskog omotača. U tom sloju nastaje i većina vremenskih (ne)prilika.

Troposfera se graniči sa stratosferom. Visina te granice nije konstantna, već se nalazi na visini od šest do 19 kilometara. Upravo zbog oscilacija u visini, kao i velikih razlika u temperaturi i pritisku, stvaraju se snažne vazdušne struje koje mogu dostići brzinu i do 320 kilometara na čas.

Letenje u smjeru vazdušne struje može znatno skratiti trajanje leta, dok ga letenje u suprotnom smjeru može značajno usporiti.

Naravno, ako želite da stignete, na primjer, iz Amerike do Australije, onda sve opcije padaju u vodu. Drugog puta osim onog preko Pacifika nema, pa ćete svakako morati da preletite okean.