Mara Branković bila je kćerka despota Đurađa Brankovića i poslije princeze Olivere druga plemkinja iz Srbije koja je udata za turskog sultana. Međutim, za razliku od Olivere, Mara nije imala značajan uticaj na muža, najviše zbog toga što je Murat II više volio muškarce. Ipak, ništa od ovoga ne umanjuje njen značaj za srpsku istoriju, a biografija joj je vrijedna filmskog scenarija.

Mara Branković, kćerka despota Đurađa Brankovića i unuka Vuka Brankovića, rođena je 1418. u Vučitrnu, a još kao djevojka završila je na osmanskom dvoru, u haremu Murata II, kao druga supruga turskog sultana. Narodna pjesma kaže da je u djetinjstvu bolovala od teške bolesti, a da je njen otac iz zahvalnosti Bogu i starcu Joanikiju za čudesno iscjeljenje sagradio manastir, po izliječenoj devici nazvan Devičin ili Devič.

Narodni pjesnik bilježi i da je Mara bila jako lijepa, da "ljepše nema u svih sedam vlaških kraljevina i svoj butun turskoj carevini".

Jedina ikona koja prikazuje Maru Branković

Despot Đurađ, po dolasku na prijesto Srbije, dogovara sa suprugom Jerinom da Maru, kako bi zaštitili interese zemlje, udaju za turskog sultana Murata II.

Mara će tako postati druga srpska princeza koja je poslata u harem. Prva je bila njena baba-tetka, princeza Olivera Lazarević, kćerka kneza Lazara i kneginje Milice, supruga sultana Bajazita I.

Po Đurđevom preuzimanju vlasti, osmanlijske trupe harale su jugom i istokom srpske despotovine. Turci su zauzeli velike teritorije, čak i unutrašnjosti zemlje, kao i gradove Niš i Kruševac.

Mir sklopljen sa Muratom II imao je teže uslove nego onaj sklopljen poslije Kosovske bitke. Danak Osmanlijama bio je daleko veći, a država daleko manja. Ipak, Murat, smatrajući da je novim mirom ponovo zagospodario Srbijom, dozvolio je Đurađu da, kako je ostao i bez stare i bez nove prijestonice, Kruševca i Beograda, sazida novu. Tako je Branković otpočeo gradnju Smedereva, nove prijestonice na obali Dunava, na granici sa Ugarskom.

Miraz kao desetogodišnji danak

Jedan od uslova za sklapanje novog mira s Osmanlijama bio je i udaja Đurađeve kćerke Mare za sultana Murata II i njen odlazak u harem.

Đurađ i Jerina morali su da sakupe ogroman miraz – 600.000 dukata, što je bilo više od desetogodišnjeg danka koji je Branković od 1428. godine plaćao Turcima. Vjenčali su se 1436. i Mara je bila druga i posljednja vjenčana žena Murata II, koji je ranije oženio Halimu.

Sultan je, prema procjenama, bio 13 do 16 godina stariji od Mare. Kada su se vjenčali imao je 32, a Mara između 16 i 19 godina.

Za razliku od Olivere, Mara nije imala sreće u braku sa osmanskim gospodarom, prije svega zato jer je on više volio muškarce.

"Nema puno sumnje u to da je Murat II bio, u najmanju ruku, biseksualac, ako ne i homoseksualac koji je imao seksualne kontakte sa ženama samo toliko koliko je bilo neophodno da ostavi potomstvo", kaže istoričar Nikola Giljen, autor knjige "Dve srpske sultanije: Olivera Lazarević (1373–1444) i Mara Branković (1418–1487) – Dve biografije kao prilog istoriji srpsko-osmanskih odnosa 1389–1487".

Istorijski spisi kažu da Mara nije uspjela da osvoji ljubav i naklonost svoga supruga, bez obzira na ljepotu, a bilješke francuskog putopisca Bertrandona de la Brokijera o Muratu II kažu: "Posle pića nalazi on najveće zadovoljstvo u ženama i malim dječacima sodomitima, a ima on 300 i više žena i 25 ili 30 dječaka koji su stalno sa njim, češće nego njegove žene".

Stojan Novaković (1893) je zapisao kako je Murat imao "naklonost i za sodomsku zabludu, te je držao, toga radi, na 25–30 dječaka".

Murat oslijepio Marinu braću

Mara, tako, nije poput Olivere mogla da učini mnogo toga za Srbiju, jer nije imala isti status na osmanskom dvoru kao njena starija rođaka. Dugo je bila potpuno pasivna, sve do 1441. godine kada sultan Murat izdaje naredbu da se oslijepi njena braća Grgur i Stefan, koji su bili u osmanskom zatočeništvu.

Mara, nažalost, nije uspjela da ih spasi strašne sudbine. Naime, sultan Murat je želio da izađe u susret njenoj molbi, međutim, kazna je izvršena momentalno, pa je glasnik sa naredbom da se kazna ne izvrši, zakasnio.

Mara je, kao i njena baba-tetka Olivera, ostala dosljedna u svojoj hrišćanskoj vjeri i sa Muratom II nije imala djece. Da li je i njoj, kao Oliveri, urađen hirurški zahvat koji je trebalo da spriječi trudnoću, ne zna se pouzdano. To što se nije ostvarila kao majka, vratilo joj se, međutim, kroz veliko uvažavanje i poštovanje Muratovog nasljednika, Mehmeda II Osvajača.

Mehmed II Osvajač poštovao maćehu

Bliskost i međusobno poštovanje između Mehmeda i Mare doći će do izražaja od vremena Marinog povratka u Srbiju poslije Muratove smrti, pa sve do njene smrti 1487. godine. U tom periodu, mnogi istoričari smatraju da je Mara bila među najuticajnijim ženama Evrope.

Sultan Mehmed caricu Maru "poštovaše kao samu svoju majku, ugađajući njenim željama", piše Grof Branković u svojim Hronikama. Poslije Muratove smrti, 1451. godine Mehmed pušta svoju maćehu da se vrati u Srbiju, darujući je njezinim mirazom, oblastima Toplica i Dubočica.

Mogla je Mara da postane vizantijska carica, ali je odbila bračnu ponudu Konstantina XI Paleologa, koji je bio udovac bez djece. Ona je odbila prosce rekavši da se zaklela da se više neće udavati.

Tako je i bilo. Okrenula se crkvi. Bila je veliki ktitor, ali se nije zamonašila. Boravila je čak i na Svetoj Gori, gdje je pomagala manastire Hilandar, Sveti Pavle i Vatoped.

Mara je po povratku u Srbiju živjela u Smederevu, zbog svoje žrtve duboko poštovana od strane oca, majke i srpskog naroda, sve dok, kao pristalica realnije turkofilske struje u srpskoj politici, nije morala da pobjegne na tursku teritoriju, bježeći od gnjeva i osvete brata despota Lazara i njegove supruge Jelene. Naselila se u Ježevu u blizini Sera, na imanjima koje joj je darovao sultan Mehmed II. Bio je to dobar izbor, budući da se ova zemlja nalazila na putu između Zapadne Evrope i Srbije ka Svetoj Gori i Osmanskom carstvu.

Poslije pada Srbije pod osmansku vlast 1459. godine, Mara je predstavljala najvažniji i najrealniji politički faktor u životu srpskog naroda. Kod nje su svraćali pobožni putnici na svom putovanju do Svete gore, a Mara im je pomagala i pružala odmorište. Pomagala je brata Grgura, ujaka Tomu Kantakuzina, despoticu Jelenu, udovicu brata Lazara, a u Ježevu je utočište našla i kćerka despota Lazara, bosanska kraljica Mara-Jelena.

Ova umna žena je imala utjehe i utočište za svakoga, pa čak i za svoju snaju Jelenu, od koje je svojevremeno pobjegla iz Srbije.

Koliki je bio njen uticaj u crkvenim krugovima vidi se iz toga što je njena želja bila presudna prilikom izbora nekolicine carigradskih patrijarha. Umrla je u Ježevu kod Drame 1487. godine, a sahranjena je u obližnjem manastiru Kosinica.