Mlađi sin vođe Prvog srpskog ustanka Karađorđa rođen je 11. oktobra 1806. godine u Topoli. Nakon sloma Prvog srpskog ustanka, njegova porodica je prognana u ruski grad Hotin, a rano djetinjstvo obilježeno mu je i smrću starije braće.

Nakon smrti njegovog oca Karađorđa, izbjeglički dani u dalekoj Rusiji postali su još teži. Iako je upisao Paževski korpus u Kišinjevu, zbog nedostatka novca svoje formalno obrazovanje nikada nije dovršio.

Porodica u izgnanstvu je na sve načine pokušavala da se vrati u Srbiju i pokuša da povrati dio imovine. U domovinu se vraćaju krajem 1839. godine, poslije sultanskog fermana o potvrdi kneževskog dostojanstva kneza Mihaila Obrenovića.

Finansijski iscrpljen i bez političkih ambicija, poslije 26 godina Aleksandar Karađorđević stiže u Beograd.

Postavljen je za ađutanta kneza Mihaila, za šta je, kako tvrde pojedini istoričari, bila odgovorna kneginja Ljubica, koja nikada nije mogla da oprosti suprugu ubistvo kuma. Ta tvrdnja istorijski nije potvrđena.

Mihailo je, slično svom ocu, bio autokrata. To je bio razlog stalnog sukoba sa ustavobraniteljima, zbog čega je došlo do njegovog svrgavanja. Vučić Perišić je 13. septembra 1842. godine sazvao skupštinu i proglasio Aleksandra Karađorđevića za novog kneza Srbije.

Kako su tvrdili savremenici, novonastalom situacijom najviše je bio iznenađen upravo novi knez.

Prema mišljenju istoričara Srđana Graovca, njegove državničke sposobnosti i lične osobine često su poređene sa harizmatičnom ličnošću njegovog oca Karađorđa. To je umanjivalo značaj kneza Aleksandra u očima javnosti, koji je zapravo sve vrijeme bio u sjenci oca. Sa druge strane, njegova vladavina se poklopila sa vladavinom ustavobranitelja koji su ga doveli na vlast i njegovu vladavinu ograničili Ustavom.

Ipak, to ne može da ospori činjenice koje pokazuju da je za vrijeme njegove vladavine zabilježen vidan napredak, pogotovo kada je u pitanju jačanje države, porast privredne aktivnosti i razvoj školstva.

Prvi Srpski građanski zakonik donesen je 1844. godine, čime su udareni temelji pravne države i ljudskih prava svih stanovnika zemlje. U to vrijeme napisano je i Načertanije.

„Istorijske okolnosti prilikom Aleksandrovog stupanja na kneževski presto bile su veoma povoljne za njega. Rasla je popularnost Karađorđevića, a opadala naklonost naroda prema Obrenovićima, zbog nečasne uloge kneza Miloša u ubistvu Karađorđa. Takođe, porodične veze Karađorđevića sa narodom bile su mnogostrane i duboko ukorijenjene“, objašnjava Graovac.

Ipak, ovo nisu jedini njegovi doprinosi. Ostalo je zabilježeno da je za vrijeme njegove vladavine Društvo srpske slovesnosti počelo sa štampanjem svoje prve knjige „Glasnika“. Otvorena je Narodna biblioteka, a Ilija Garašanin je dobio odobrenje kneza za osnivanje Artiljerijske škole – čiju tradiciju je nastavila Vojna akademija u Beogradu.

Međutim, ustavobraniteljima nisu odgovarale pojedine odluke kneza Aleksandra. To je dovelo do sazivanja Svetoandrejske skupštine u decembru 1858. godine, kada je iznuđena njegova abdikcija.

Na presto se vraća Miloš Obrenović, dok Aleksandar odlazi na svoje imanje u okolini Temišvara. Njegov miran i povučen život nije bio dugog vijeka, jer je nakon ubistva kneza Mihaila proglašen za zavjerenika koji je obezbijedio novac i oružje. Savremenici bliski knezu tvrdili su da su ga ove osude duboko povrijedile, a pravdu je dobio na Peštanskom redovnom sudu – koji ga je oslobodio krivice.

Upokojio se 3. maja 1885. godine u Temišvaru, a sahranjen je u Beču. Zabilježen je i incident iz 1911. godine, kada mu je grob oskrnavljen, a lobanja ukradena. Tada je „Mali žurnal“ opisao događaj sljedećim riječima:

„Tijelo počivšeg srpskog knjaza Aleksandra Karađorđevića boravilo je poduže vječni sanak u bečkom starom groblju, koje se napušta i zapušta. I grobnica kneževa, namjerno ili nenamjerno, kako to pišu bečki listovi, nije bila tačno ubeležena u grobljanske knjige. Tijelo se imalo uskoro prenijeti na dalji vječni boravak u topolsku crkvu, koju podiže kralj Petar Karađorđević.“

U tom periodu mnogi su smatrali da je ovo bio čin političke osvete, odnosno izraz mržnje prema kralju Petru. Drugi su, pak, ovaj čin posmatrali kao dio sujeverja srpskog naroda „da jedan na strani sahranjeni kralj može samo bez glave biti prenijet u svoju zemlju, ako se ovoj ne želi nesreća“, prenosi Danas. Lobanja je ubrzo pronađena na groblju u jednom žbunu.

Posmrtni ostaci kneza Aleksandra Karađorđevića i njegove supruge Perside preneseni su 22. decembra 1911. godine u zadužbinu kralja Petra Prvog na Oplencu, gdje i danas počivaju.

Za izgradnju crkve Svetog Đorđa na Oplencu zadužen je Karađorđev unuk i Aleksandrov sin, kralj Petar I Karađorđević, koji je došao na srpski presto izborom u Narodnoj skupštini 1903. godine. Tada u Topoli nije zatekao ni stopu zemlje koju je mogao da naslijedi od svoga oca Aleksandra i djeda Karađorđa. Zato je svojim privatnim sredstvima godinama od seljaka otkupljivao dio po dio bivšeg Karađorđevog imanja, kako bi mogao da napravi zadužbinu i crkvu sa kriptom u kojoj bi se sahranjivali potomci Karađorđa. Ratovi i velike nevolje odugovlačili su završetak zadužbine kralja Petra na Oplencu.

Tamo su 9. septembra 1930. godine, više od 113 godina nakon ubistva Karađorđa, sve njegove kosti spojene i konačno sahranjene, gdje i danas počivaju.