Ako pitate šestogodišnju devojčicu o čemu sanja, ili šta želi za rođendan vjerovatno će vam reći da želi lutku ili možda novi bicikl. Međutim, mala Bet Tomasje imala drugačije želje. Ona je samo žudila da ubije svoje roditelje i mlađeg brata.

U jezivim scenama koje su emitovane kao deo TV dokumentarca iz 1990. godine pod nazivom „Dijete bijesa“, Bet se prisjećala mučenja životinja, uništavanja gnijezda mladih ptica i kako je više puta udarala glavu svog mlađeg brata o betonski pod porodičnog podruma.

Bet je bila toliko riješena da ubije svog brata - i vješta u krađi noževa iz kuhinje - da su je njihovi usvojitelji, Tim i Džuli Tenent, zaključavali u njenu sobu noću.

Ali Bet nije bila zlo dijete - bila je žrtva emocionalnog i seksualnog zlostavljanja prije nego što je prohodala, što je dovelo do toga da je razvila rijetki reaktivni poremećaj vezivanja (RAD) retko stanje zbog kog djeca imaju poteškoće da prepoznaju ljubav, bliskost i sigurnost ili da razlikuje dobro od zla.

Bet i njen brat su bili usvojeni. Usvojili su ih Tim i Džuli Tenent. U dokumentarcu iz 1990. godine, Tenentovi su objasnili da kada su u februaru 1984. godine u svoj dom dočekali tada devetnaestomjesečnu Bet i sedmomesečnog Džonatana, nisu imali pojma da su došli iz prave kuće užasa.

Njihova majka je umrla od otkazivanja bubrega ubrzo nakon što se Džonata rodio, pa je o njima brinuo otac alkoholičar.

Više puta je silovao Bet, a kada su ih spasile službe za brigu o djeci, Džonatan je bio okružen flašicama zgrušanog mleijka i imao je deformisanu glavu od dužeg ležanja u prljavom krevetiću.

Trauma koju je Bet doživjela počela je da se manifestuje tek godinama kasnije

Tenentovi su u dokumentarcu opisali kako su primijetili da Bet ima noćne more, snažnu napetost i reakcije koje nisu bile uobičajene za dijete njenog uzrasta.

"Nije znala šta je poverenje, šta je sigurnost, niti je mogla da razumije ljudsku bliskost", prisjetila se Džuli Tenent.

Vremenom su shvatili da Bet ne prepoznaje granice, ni sopstvene ni tuđe, te da reaguje strahom i kontrolom. Stručnjaci su kasnije objasnili da je takvo ponašanje tipično za djecu koja su u najranijem periodu života bila prepuštena sebi.

Dijagnoza RAD

Klinički psiholog Ken Megid dijagnostikovao je Bet reaktivni poremećaj vezivanja. U dokumentarcu je objašnjeno da djeca sa ovim poremećajem ne umeju da se emocionalno oslone na odrasle osobe, jer su naučila da svijet nije bezbjedno mjesto.

https://aloonline.ba/svijet/uhapseni-clanovi-sekte-optuzeni-za-seksualno-zlostavljanje-i-otmicu-maloljetnika/

Megid je preporučio da Bet započne intenzivan program kod specijalistkinje za rad sa teško traumiranom djecom Nensi Tomas. Ona je godinama radila sa djecom koja su prošla ekstremne oblike zanemarivanja, objašnjavajući da takva djeca u najranijem iskustvu nisu naučila osnovno: da odrasli mogu biti izvor sigurnosti.

Tenentovi su bili primorani da počnu da zaključavaju Bet u njenoj spavaćoj sobi preko noći nakon što su otkrili da se šunjala u Džonatanovu sobu prije nego što su se probudili, više puta ga udarajući u stomak - a da ne pominjemo zabadanje čioda u kućne ljubimce.

„Ova vrsta agresije prema našim životinjama, pa čak i prema njenom bratu Džonatanu, počela je da raste do te mere da nam je život postao pakao“, kaže gospođa Tenent.

„Kod kuće, Džon bi plakao ujutru i govorio da ga boli stomak. Dugo smo mislili da možda ima neki problem sa crijevima ili da možda ima alergije. Vodili smo ga kod raznih doktora dok nismo saznali istinu.“

„I tako, kao posljednje sredstvo, samo da bismo ga zaštitili, morali smo da joj zaključavamo vrata... morali smo da je vežemo noću, nekako je zabarikadiramo.“

Držanje, tada šestogodišnje, djevojčice zaključane u sobi preko noći bio je i način da je spriječe da krade noževe iz kuhinje.

Gospođa Tenent kaže da se u početku osjećala „malo krivom“ zbog sumnje u djevojčicu. "Kada su noževi nestali iz kuhinje i pomislila sam da ih je ona ukrala, a to je i potvrdila nekoliko dana kasnije."

Dok je sjedila za stolom i crtala i rekla mi je: "Da li se sjećaš kako izgledaju ti noževi kojih više nema?“ A ja sam rekla: „Kakvi noževi, Bet?“ A ona je rekla: „Zar nisu bili srebrni? I otprilike ovoliko veliki?“

„I tada sam znala. A onda je napravila ovaj mali osmijeh koji nije bio ne slatki osmijeh, već zlonamjerni osmijeh. I tada sam znala da ih ima.

Nakon užasnog priznanja gospođe Tenent, dokumentarac se prebacuje na scenu u kojoj psihijatar pita Bet šta planira da uradi sa noževima.

„Uzela sam ih iz mašine za pranje sudova“, priznaje ona, prije nego što kaže da je željela da ih upotrebi „da ubije Džona i mamu sa njima, i tatu“.

Noževi su nestali, prema riječima gospođe Tenent, nakon što je Bet već otvoreno izjavila da želi da ubije svog brata i nakon što je uhvaćena kako mu više puta udara glavom o betonski pod.

Kako je Bet uspjela da se izvuče i gdje je danas?

Uz pomoć intenzivne terapije, Bet je vremenom uspjela da promeni svoj emotivni obrazac i nastavila život daleko od mračnog početka svog djetinjstva.

Danas je Bet Tomas nagrađivana medicinska sestra, specijalizovana za rad u neonatalnim jedinicama. Drži predavanja o poremećajima vezivanja i pomaže roditeljima da razumiju djecu koja prolaze kroz emocionalne teškoće.

U jednom intervjuu iz 2016. godine, Bet je poručila:

"Nije vaš prošli život taj koji vas definiše, već to šta odlučite da uradite sa svojom budućnošću."

Dodala je da djeca sa poremećajima vezivanja žele bliskost, ali da često ne znaju kako da je prihvate.

"Ponašanja koja izgledaju buntovno zapravo su pokušaji djeteta da se zaštiti. To su deca koja su bila povređena dok su bila potpuno bespomoćna. A roditeljima je potrebno mnogo strpljenja, ljubavi i podrške.", prenosi Stil.