Da nije bilo njenog plavog zatvorskog kombinezona, moglo bi se pomisliti da žena snimljena kamerom jednog, naizgled običnog popodneva kasnih devedesetih, samo razgovara s prijateljima u nekom kafiću.
Koketna i razigrana, pozira za fotografije, a zatim prihvata ponudu da joj poprave puder na licu, uz osmijeh komentarišući da inače nije tašta.

„Tamo napolju“, kaže. „Nikada ovo ne bih nosila.“

Ali Ajlin Vuornos, koja je tada bila zatvorenica u državnom zatvoru na Floridi, više nikada ne bi bila „tamo napolju“.

Prošle su 23 godine, decenije tokom kojih su kriminolozi i akademici nastavili da se spore oko pitanja da li je Vuornosova bila hladnokrvni ubica ili tragična žrtva okolnosti.
Pet godina nakon što je taj snimak napravljen, žena koju su nazivali najgorom serijskom ubicom u historiji Amerike, bila je mrtva. Pogubljena je smrtonosnom injekcijom u 46. godini života, nakon deset godina provedenih na smrtnoj kazni.

Od tog oktobra prošle su 23 godine, decenije tokom kojih su kriminolozi i akademici nastavili da se spore oko pitanja da li je Vuornosova bila hladnokrvni ubica ili tragična žrtva okolnosti.

Ona se, u različitim trenucima, predstavljala i kao jedno i kao drugo.

Sada, u dosad neviđenim snimcima koje je na čekanju smrtne kazne zabilježila australijska rediteljica Džazmin Hirs, prikazanim u dokumentarcu „Aileen: Queen of the Serial Killers“ na Netfliksu, žena koja je ubila sedmoricu muškaraca u razmaku od godinu dana pruža novo, uznemirujuće svjetlo na ono što se zapravo krilo iza njenog krvavog pohoda.

Kako je Ajlin tvrdila, nije je vodila osveta ni bijes, već surova pragmatičnost.

Nakon što je, po sopstvenom svjedočenju, prve dvije žrtve ubila u samoodbrani, kao prostitutka je zaključila da, kad već zna da će biti kažnjena, „može da povede sa sobom nekoliko gadova“.

„I tako se desilo“, rekla je.

Još jedan snažan motiv bila je njena pogubna ljubav prema djevojci Tajriji Mur, partnerici s kojom je provela četiri godine, a koja će je na kraju izdati.

„Uvijek ću je voljeti i misliću na nju onog dana kad budem pogubljena“, rekla je.

„Misliću na to kako me je napustila. Toliko sam je voljela. Jedini razlog zbog kojeg sam nosila pištolj bio je taj što sam je voljela toliko da sam željela da se živa vratim kući, da bih mogla da dišem s njom još jedan dan.

Znaš, nije tako ispalo. Sve se s**ebalo.“

Lik Ajlin Vuornos ostao je upamćen zahvaljujući filmu „Monster“ iz 2003. godine, u kojem ju je tumačila Šarliz Teron, ulogom koja joj je donijela Oskara. Vuornosova je bila odgovorna za smrt sedam muškaraca između 1989. i 1990.

Pucala bi u njih, napuštala tijela, uzimala njihove automobile i ostavljala ih kilometrima dalje.

Policija na Floridi isprva je bila zbunjena serijom ubistava koja su izgledala nepovezano, naročito nakon što su u kolima jedne žrtve pronađene duge plave vlasi i korišteni kondomi, što je ukazivalo na žensku umiješanost.

Proboj je uslijedio kada su u zalagaonici pronađene stvari koje su pripadale prvoj žrtvi.

Otisci Ajlin Vuornos bili su svuda po njima. Sa dugim dosjeom sitnih krađa i nasilja, njeni podaci već su bili u sistemu. Uhapšena je 9. januara 1991. u svom omiljenom baru za bajkere, simboličnog imena „Posljednje odmaralište“.

Njena sudbina bila je zapečaćena kada je njena partnerica, dvadesetosmogodišnja bivša sobarica Tajrija Mur, pristala da sarađuje s policijom i iznudi priznanje.

Obje žene svjedok je vidio kako bježe iz kola misionara i penzionisanog pomorca Pitera Simsa. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, ali su Ajlinini otisci bili na kvaki njegovog napuštenog automobila.

Murova je, u zamjenu za imunitet, pristala da telefonski razgovara s Ajlin, moleći je da prizna zločine.

Tri dana kasnije, 16. januara 1991, Vuornosova je sve priznala.

U kasnijem intervjuu, prikazanom u dokumentarcu, Murova, danas šezdesetdvogodišnjakinja koja i dalje živi na Floridi, negira da je imala dogovor s policijom i tvrdi da je izdaju počinila samo zato da bi spriječila Ajlin da izbjegne pravdu.

„Ona je mogla da se izvuče iz bilo čega“, rekla je Murova. „Zato sam željela da prizna, jer sam znala da bi mogla da slaže i prođe nekažnjeno.“

Bez obzira na njene motive, godinu dana nakon hapšenja, u januaru 1992. Vuornosova je osuđena za ubistvo Ričarda Malorija, pedesetjednogodišnjeg vlasnika prodavnice elektronike, koji je, kako se kasnije saznalo, ranije bio osuđen za pokušaj napastvovanja.

Na suđenju je tvrdila da je ubila u samoodbrani, rekavši da ju je Malori tukao, napastvovao i sodomizirao nakon što ju je odvezao u napušteno područje.

Sud to nije prihvatio i osuđena je na smrt.

Kasnije je priznala i ubistva građevinskog radnika Dejvida Spirsa (47), radnika na rodeu Čarlsa Karskadona (40), trgovca kobasicama Troja Buresa (50), bivšeg šefa policije Čarlsa Hamfrisa (56) i vozača kamiona Valtera Antonija (61).

Isprva je tvrdila da su i ta ubistva bila u samoodbrani, ali je kasnije odustala od te verzije, nazvavši sebe hladnokrvnim ubicom koji je krao i ubijao da bi prikrio tragove.

U to vrijeme već je bila u kontaktu s rediteljicom Džazmin Hirst, koja ju je osam godina dopisivanja ubjeđivala da otvori dušu.

„U pismu iz 1997. rekla mi je: ‘Sada ću ti reći istinu o svom životu i zločinima, jer želim da se iskupim pred Bogom.’“

To je dovelo Hirstovu u zatvor na Floridi, gdje ju je dočekala nervozna, ali sabrana Ajlin.

Veliki dio snimaka nikada ranije nije prikazan, a upečatljiv je po njenom mirnom, gotovo hladnom držanju, u potpunom neskladu s potresnim pričama koje izgovara.

Kao djevojčica pobjegla je od kuće i odrasla u bijedi, zanemarivanju i intimnom zlostavljanju. (Kratko pomenuto u dokumentarcu: Ajlin je s 15 godina rodila dijete nakon što ju je napastvovao prijatelj njenog djeda; dijete je dato na usvajanje.)

Odrasla, ako se to tako može nazvati, u Mičigenu, prostitucijom se počela baviti s jedanaest godina, da bi sebi i bratu obezbijedila hranu i cigarete, a već sa šesnaest bila je beskućnica.

„Od šesnaeste do dvadesete sam neprestano bila na putu“, rekla je Hirstova. „Stopirala sam, prostituisala se, spavala pod kamionima, u napuštenim kućama, po pašnjacima.“

Na kraju je stigla u Dejtounu Bič, na Floridi, gdje je, pod nadimkom Li, započela prvu lezbejsku vezu i ubrzo upoznala Tajriju Mur, ljubav koja će je pratiti do smrti.

„Kad sam upoznala Tajru, nismo se razdvajale“, rekla je. „Ja sam kuvala za nju, čistila za nju. Tajra nije radila ništa. Toliko sam je voljela da joj nisam dozvoljavala ni da se pomjeri.“

S hladnim tonom pričala je o brutalnom nasilju koje je pratilo njen život na ulici. „Silovali su me sigurno tridesetak puta, možda i više“, rekla je. „Ali mene to ne pogađa, ja sam čvrsta. Slabije žene bi to ubilo.“

U strahu za život, počela je da nosi oružje.

„Stavljali su mi cijevi pušaka na glavu, pištolje od .357 magnuma. Policajac mi je rekao: ‘Uzmi pištolj, za svoju zaštitu.’ I jesam. Morala sam da se snađem.“

Sve što je željela, kaže, bilo je da se živa vrati Tajri. Upravo je ta potreba da preživi dovela do prvog ubistva, za koje je tvrdila da je bilo u samoodbrani poslije napastvovanja od strane Malorija. Sljedeće ubistvo dogodilo se, prema njenim riječima, šest mjeseci kasnije, kada ju je Dejvid Spirs pokušao napasti metalnom cijevi.

„Mahao je njome, zamalo me udario, i dok sam otvorila vrata i dohvatila pištolj, bio je tri metra od mene. Počela sam da pucam“, rekla je. „Nije bilo silovanja, ali jeste napad. Pomislila sam: ‘Neću robijati cijeli život zbog ovih nakaza. Ako ćete me već poslati u stolicu, odvešću sa sobom gomilu silovatelja.’ Bila sam spremna.“

Ali, dodala je, „nije tako ispalo.“

„Umjesto toga, nailazila sam na idiote“, rekla je, opisujući jednog od njih kao „narkodilera“, „nešto protiv čega sam bila ogorčena.“

Nakon što je shvatila da je počinila prvo ubistvo s predumišljajem, kažnjivo smrću, rekla je: „Sada me više ništa ne zanima. Ajlin Vuornos, prava Ajlin Vuornos, nije serijski ubica. Ali bila sam pijana, izgubljena, potpuno sj**ana u glavi, i postala sam to. Ali moje pravo ja, to nisam.“

Po prvi i jedini put na snimku, zaplakala je, izvinivši se porodicama žrtava.

„Žao mi je, zaista mi je žao porodicama“, rekla je tiho. „Žao mi je što su izgubili oca, brata, koga god da su izgubili. Žao mi je što su ubijeni. Želim da znate da je reći istinu bilo najteže... ali sam vam je iznijela što iskrenije sam mogla.“

Posljednje riječi žene koja je postala legenda straha

Da li je to bila istina? U kasnijim godinama, Vuornosova je ponovo promijenila priču, nazivajući sebe „hladnokrvnim ubicom“ koji „mrzi ljude“, što su njeni bližnji tumačili kao pokušaj da ubrza pogubljenje koje je počela da priželjkuje.

„Zaista je željela da ode“, prisjetila se Dirdra Hant, osuđeni ubica koja je dijelila ćeliju s njom na smrtnoj kazni prije nego što joj je kazna preinačena u doživotnu 1998. godine. Hant pamti kako je Ajlin sve više tonula u paranoju.

„Opsjednula ju je komunikacija preko interfona i tvrdila da joj zatvorski čuvari šalju ‘zvučne pritiske’ u glavu. Nije bila pri sebi.“

Istovremeno, molila je druge zatvorenice da ne pričaju s medijima, plašeći se da bi svaka naznaka ludila mogla odložiti njeno pogubljenje.

I konačno, 9. oktobra 2002. u 9:47 ujutro, došao je taj trenutak, njene posljednje riječi bile su: „Vratiću se.“

Za nekog ko bi uzeo da čita samo Ajlinine zločine, ne bi mogao da očekuje da bi njene posljednje riječi sadržavale snažne emocije prema svojoj prijateljici.

Noć prije toga provela je sa svojom prijateljicom iz djetinjstva, Don Botkins, u čijem su dvorištu danas rasute njene urne.

„Zagrlila sam je i rekla: ‘Vidimo se s druge strane’, prisjetila se Don u snimku koji je Hirst zabilježila. ‘Nisam željela da se okrenem, ali sam čula kako je ponovo vezuju. Pogledala sam je još jednom, mahnula i čula kako kaže: ‘Volim te, Don.’“

Taj posljednji susret trajao je šest sati i završio se tačno u ponoć, uoči njene smrti.

Don je rekla da je Ajlin tada napokon priznala ono što je dugo poricala — da, bez obzira na motive, jeste bila serijski ubica.

„Uvijek je govorila: ‘Ubila sam više muškaraca’, rekla je Don. ‘Ali tada je rekla da, bila sam serijski ubica.’“

Da li je, kako je prorekla Hirstu, Taj bila u njenim mislima u posljednjim trenucima – nikada nećemo znati.

„Sada je osam ljudi otišlo“, rekla je Don, sjedeći u polumračnoj sobi poslije svega. „I ona je platila svoju cijenu.“

(Stil)