Pjesnik, dramski pisac, prevodilac, erudita - sve to je bio Laza Kostić, ali opet ne dovoljno dobar za Lenku Dunđerski, kćerku čuvenog imućnog Srbina Lazra Dunđerskog. Među njima se spontano rodila vanvremenska ljubav, a razlika od 29 godina bila je glavna jabuka razdora. I ne samo to, Laza je okaraktersina kao čovjek koji je svu imovinu propio, te da ga je izdržavao upravo Lenik otac. Imao je ulogu zabavljača na njegovom dvoru u Vojvodini, ali duboko u srcu žudio je sa prelijepom plavušom, smatrajući da je nije dostojan. Kada je iznenada umrla u 26. godini, noćima je sanjao, a onda bi ustao i sve zapisivao. Među tim redovima se zaosta vidi kakva je to ljubav bila - ogromna, a nesrećna.

O njihovoj ljubavi su pričali mnogi, snimale su se serije i filmovi, a prava istina je isplivala na vidjelo kada je pronađen tajni dnevnik Lenke Dunđesrki, objaljen 120 godina nakon njegove smrti.

Jelena Lenka Dunđerski bila je kćerka Lazara Dunđerskog, imućnog Srbina u Vojvodini, velikog proizvođača i trgovca žitom i Lazarevog kuma i dobrotvora. Bila je mezimica i ponos svoje bogate i ugledne porodice, a krasila ju je izuzetna ljepota, plave oči, vitak stas i izuzetna pamet – govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, putovala…

Dvadesetdevet godina starijeg i već proslavljenog pjesnika Lazu Kostića Lenka je prvi put srela u Čelarevu, 1891. Kada su se upoznali njoj je bila 21, a njemu 50 godina.

Iza pjesnika su burne godine političke, diplomatske, pravne i novinarske karijere – upravo se vratio sa Cetinja, gdje je bio savjetnik na dvoru Petrovića. Priznat je kao dramski pisac, pjesnik, poliglota i autor tada rijetkih estetičkih studija i prvi prevodilac Šekspira na srpski jezik.

O tome sudbonosnom susretu Lenka je u svom dnevniku zapisala:

" Danas sam ga vidjela prvi put. Ima gibaк, ponosit hod, prinčevsko držanje. Razbarušene je kose, uzvinutih brkova koji više odaju neki teatarski efekat, očiju оkruglih i ispupčenih, u kojima sе ogleda velika umjetnost i duševna dubina…" "Gospodin Laza je sve dame šarmirao, a meni je udijelio komplimente na pet jezika. Čini mi se da je svoje oči upirao najviše u mom pravcu. Kasnije mi je rekao da ne postoji klavirska kompozicija koja bi izrazila nezemljasko plavilo mojih očiju. Da, baš se tako izrazio i još, da će ovo ljetnje popodne unijeti tranji nemir u njegovo srce…" - Ljeta gospodnjeg 1891. godine, piše Istorijski zabavnik.

Naredne četiri godine Laza i Lenka često su provodili vrijeme zajedno. Pjesnik je po dolasku iz Cetinja često odsedao u porodičnom dvorcu Dunđerskom i Hotelu “Kraljica Jelisaveta“.

"Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno" - Na Ognjenu Mariju 1891. godine.

"Zar ima godinu dana kako smo se sreli? Cijelo veče sam provela u društvu g. Laze, zabavljao me je, plesao sa mnom." - O Duhovima 1892. godine.

Pjesnika nije očarala samo Lenkina ljepota, već i njeno obrazovanje, zanimanje za umjetnost, poznavanje jezika. Između njih se rodila ljubav, ali je Kostić, smatrajući se nedoličnim i prestarim za Lenku, odlučio da se povuče.

"Kamo ona bezgranična vjera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja voljela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pjesnika, i živog čovjeka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene… Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo." "Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače. Vodili smo ozbilje i mučne razgovore." – Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju. – Ali, g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas? – Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan – ponavljao je. – Kad žena voli, na sve je spremna i u svojoj ljubavi i sve će da okrene za svoju sreću. Vi se nečeg bojite, g. Lazo? - Oko Božića 1893. godine.

Do susreta sa Lazom već je odbila nekoliko bračnih ponuda, a potom nije htjela ni čuti za druge.

"G. Laza mi je pisao. Kako sam srećna čitav dan. Kaže: “Razdaljina razbistri srce i um, ja Vas volim više nego ikada, a ne smije da Vas volim. Upili ste mi se u pogled, srce, mozak, a ja se trudim da Vas istisnem odatle. Zato sam i pobjegao od vas”. Šta je prepreka našem osjećanju? Zato što je siromašan? Meni to nije važno. Bacam mu se pod noge. Zar ne bi bio srećan da dobije mene za ženu? Zar se nečega boji? Mog bogatstva? Ništa to meni nije važno. Samo on", pisala je Lenka i dnevniku.

Zato su Sofija, njena majka, i brat Gedeon gunđali da ostareli i siromašni pjesnik rasteruje prosce. Ali Lenkin otac Lazar, koji je pjesnika, svog prijatelja i kuma, izuzetno cijenio i u to vrijeme ga materijalno izdržavao, imao je diplomatsi stav.

Dane je provodio u manastiru Krušedol u samovanju, odlučivši da se udalji od Lenke, a zatim se, na prijedlog Lenkinog oca, oženio Julijanom Julčom Palanački iz Sombora.

"Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam nažao učila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lijepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to spade moj veliki pjesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?" - O Maloj Gospojini 1895. godine.

Dva mjeseca kasnije, dok je Laza bio na medenom mjesecu sa svojom novopečenom suprugom, Lenka je iznenada umrla 8. novembra 1895. godine u Beču, na svoj 26. rođendan.

"Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživjela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da, sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je vječan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumjeće sve…" - 7. novembar po starom kalendaru 1895. godine (posljednji zapis u Lenkinom dnevniku).

Uprkos zvaničnoj verziji njene porodice koja kazuje da je Lenka umrla od "tifusne groznice" njen dnevnik (čija autentičnost nikada nije potvrđena) krije tajnu i daje nagoveštaje da se djevojka otrovala zbor neostvarene ljubavi. Možda bi najtačnije bilo reći da je od tuge “svisnula” kako to i sam Kostić govori u svojoj poemi.

Vijest o smrti nesuđene drage Laza Kostić je primio u Veneciji. Nakon toga otišao je u crkvu Gospe od Spasa – Santa Maria della Salute, da se moli i traži oproštaj. jVerovatno su se još tada, u njegovoj izmučenoj duši javili prvi stihovi pjesme koju će uobličiti punih 14 godina nakon Lenkine smrti i nepunu godinu prije nego što će joj se i sam pridružiti.

Onaj prolazniji, zemaljski, vječni dom Lenke nalazi se na groblju u današnjem Srbobranu. Tu je Lenkin otac, Lazar, podigao Kapelu Svetog Georgija, u spomen na svog oca Gedeona, ali je sticajem nesrećnih okolnosti, tu još za svog života sahranio i svoju mezimicu i najmlađu kćerku Lenku.

Santa Maria della Salute

Poemu Santa Maria della Salute, Kostić je objavio 1909, u svojoj posljednjoj knjizi pesama, godinu dana prije smrti u Beču, u istom gradu u kojem je Lenka posljednji put ugledala svjetlo dana.

Pjesnikov ljekar Radivoj Simonović, dvadeset godina kasnije, u svom članku "Uspomene na dr Lazu Kostića", otkrio je da su pjesnikovi snovi bili podsticaj za nastanak Santa Maria della Salute. Dotad niko nije znao za Kostićev Dnevnik snova.

“Šta god je u toj pjesmi rečeno”, smatra Simonović, “to mu se sve priviđalo u snu noću. Kad se probudio, zabilježio je to na francuskom, većinom na papirićima (…) Opisuje šta je u snu vidio i govorio sa priviđenjem, pa je onda na kraju napisao – na to se probudim…”, istakao je.

Danas se zna za 32 Lazina sna i da su sva iz druge sveske Dnevnika, koju započinje 1903.

Simonović je pred smrt izjavio da je htio zaštititi pjesnika, te je brojne Lazine zapise snova spalio.

“Ja sam sve te snohvatice uništio, da ne bi kogod još i o tome raspravu pisao”. Ipak, preostali dio rukopisa predao je Milanu Kašaninu i Mladenu Leskovcu. Kašanin je preveo sa francuskog 30 snova i objavio ih 1955, a Leskovac još dva pet godina kasnije.

Razlog uništenja rukopisa navodi se erotski sadržaj rukopisa, što oslikava jedan od zapisa:

"Sjajna od mladosti i ljepote, više plava no što si bila, gotovo prozračna, gledala si me onim pogledom punim želјe, obećanja i predanosti, onim pogledom koji hrabri, zove, skoro izaziva, pogledom kojim si me gledala na ovom svijetu svega jednom, u trenutku koji se pamti cijelu vječnost, kad si me gledala misleći da Te ne vidim. O, taj nesamrtni pogled! Taj nepresušni izvor želјa, koje je sudba osudila da ostanu nezasićene na ovom svijetu! Razumeš li sada zašto sam se oženio? Htedoh dodati: Od prevelike ljubavi, da me se oslobodiš, da bi mogla izabrati mladog čovjeka, sposobnijeg da ti pruži ovozemaljske radosti", zapisao je Laza Kostić.

Svoje snove Laza Kostić zapisuje tek kada ga Lenka u njima posjeti. Interesantna je činjenica da se većina snova desila za vrijeme hrišćanskih praznika, kada se živi povezuju sa nebeskim.

Lazin dnevnik bi se mogao sažeti u jednu rečenicu kojom je opisao ovaj neobični odnos: „Ona uđe u moju pamet, moju dušu, za minut jedan, i iziđe iz nje sa snom".

BONUS VIDEO: